Zašto mi kćerka ne vjeruje? Marijina priča o novom početku nakon pedesete
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, mama!” Lana je viknula dok su joj oči gorjele od suza i bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja mi se tresla u ruci. Vanjski svijet bio je tih, ali u našoj maloj zagrebačkoj kuhinji bjesnila je oluja.
“Lana, molim te, poslušaj me barem ovaj put. Nisam dijete, znam što radim!” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je drhtao. Osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Sve što sam željela bilo je da me moja kćerka razumije, da vidi koliko mi Ivan znači, koliko mi znači imati nekoga uz sebe nakon svih ovih godina samoće.
Ali Lana je samo odmahivala glavom. “Ne poznaješ ga dovoljno! On nije tata! Kako možeš biti tako naivna? Sjećaš se što nam je tata napravio? Kako si mogla opet vjerovati muškarcu?”
Sjećanja su me pogodila kao hladan tuš. Moj bivši muž, Davor, ostavio nas je prije deset godina zbog mlađe žene. Tada sam obećala sebi i Lani da ću biti jaka, da ću nas zaštititi od svega. I bila sam – radila sam dva posla, štedjela svaku kunu, brinula se da Lana ima sve što joj treba. Ali sada, kad sam napokon pronašla nekoga tko me gleda kao ženu, a ne samo kao majku ili kuharicu ili čistačicu, Lana mi to ne može oprostiti.
“Mama, on te koristi! Znaš li ti koliko ima takvih muškaraca koji traže udovice ili razvedene žene? Samo im je do novca!”
“Lana, Ivan nije takav! On ima svoj posao, svoju djecu… Nikad nije tražio ništa od mene osim vremena i ljubavi. Zar ne vidiš koliko sam sretna?”
Ali ona je već bila na vratima. “Ne želim ga više vidjeti u ovoj kući! Ako ti je on važniji od mene, onda znaš gdje su ti vrata!”
Vrata su zalupila tako snažno da su se slike na zidu zatresle. Ostala sam sama u tišini koja je boljela više od svih riječi koje smo izgovorile.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Lana kao mala djevojčica na moru, ja i Davor na vjenčanju, mama i tata u dvorištu naše kuće u Bosanskoj Gradišci. Sjetila sam se kako su moji roditelji uvijek govorili: “Djeca su ti sve na svijetu.” Ali što kad dijete odraste i više te ne prepoznaje? Što kad tvoje dijete misli da si slab jer želiš biti voljen?
Ivan je došao sutradan. Sjeli smo za kuhinjski stol, a ja sam mu ispričala sve. “Ne znam što da radim. Ne želim izgubiti Lanu, ali ne želim ni izgubiti tebe.”
Pogledao me nježno i primio za ruku. “Marija, tvoja kćerka te voli. Samo se boji da će opet biti povrijeđena. Daj joj vremena. Ja ću čekati koliko god treba.”
Ali vrijeme nije donosilo olakšanje. Lana me izbjegavala tjednima. Na poslu su me kolegice gledale sažaljivo – znali su svi za moju situaciju jer u našoj firmi ništa ne ostaje tajna. “Ma pusti dijete, proći će je”, govorila mi je Jasna iz računovodstva. Ali nije prolazilo.
Jednog dana Lana mi je poslala poruku: “Dolazim večeras razgovarati.” Srce mi je preskočilo od straha i nade.
Došla je s ozbiljnim izrazom lica. Sjela je za stol i gledala me ravno u oči.
“Mama, razgovarala sam s Ivanovom bivšom ženom. Znam da nije loš čovjek. Ali bojim se za tebe. Bojim se da ćeš opet biti povrijeđena i da ću te opet morati skupljati s poda kao kad nas je tata ostavio.”
Suza mi je skliznula niz obraz. “Lana, ja više nisam ona slomljena žena od prije deset godina. Naučila sam voljeti sebe. I naučila sam da imam pravo na sreću, bez obzira na godine ili prošlost. Ti si moje dijete i uvijek ćeš biti najvažnija osoba u mom životu, ali ne mogu živjeti samo kroz tebe.”
Lana je šutjela dugo, a onda je tiho rekla: “Možda to moram naučiti i ja… Možda moram pustiti da budeš sretna na svoj način.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mi se vraća dah, kao da sam godinama bila pod vodom.
Ali ni tada nije sve bilo riješeno. Moja sestra Snježana zvala me sutradan: “Jesi li ti normalna? Cijela familija priča o tebi! Što će ljudi reći? Da si poludjela u tim godinama!”
“Snježana, ljudi će uvijek pričati. Ali ja više ne mogu živjeti po tuđim pravilima.” Prekinula sam poziv prije nego što sam počela plakati.
Ivan i ja nastavili smo polako graditi naš odnos. Nije bilo lako – susjedi su šaputali iza leđa, Lana još uvijek nije bila potpuno opuštena kad bi on bio u blizini, a ja sam svaku večer preispitivala svoje odluke.
Ali svaki put kad bi me Ivan pogledao onim toplim očima i rekao: “Marija, hvala ti što si hrabra”, znala sam da nisam pogriješila.
Danas sjedim na balkonu i gledam kako Lana pomaže svom sinu oko zadaće iz matematike. Ivan donosi limunadu i smiješi se meni i unuku kao da smo cijeli svijet.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što biram svoju sreću? Može li žena ikada biti dovoljno hrabra da voli sebe bez grižnje savjesti? Što vi mislite – gdje prestaje dužnost prema djeci, a počinje pravo na vlastitu sreću?