Zašto Ona, a Ja Ne?
“Zašto ne možeš biti kao Sanja? Ona je uvijek znala kako razgovarati s mojom mamom. Nikad nije bilo problema među njima.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam prala suđe u maloj kuhinji našeg stana u Novom Zagrebu. Ruke su mi drhtale, a voda je bila toliko vruća da su mi prsti pocrvenjeli, ali nisam osjećala ništa osim srama i bijesa. Ivan je sjedio za stolom, listao novine i nije ni pogledao prema meni. Zrak je bio gust od neizrečenih riječi.
“Možda zato što nisam Sanja,” promrmljala sam, ali dovoljno glasno da me čuje. Pogledao me preko ruba novina, onim pogledom koji govori da sam opet preosjetljiva.
“Ne moraš biti ona, ali mogla bi se barem potruditi. Moja mama te pokušava prihvatiti, ali ti si uvijek nekako… hladna.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam bila hladna. Bila sam umorna. Umorna od pokušavanja, od stalnih usporedbi, od osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra. Njegova majka, gospođa Marija, bila je žena koja je znala što želi i nije se libila to reći. Svaki moj pokušaj da joj se približim završio bi s njenim tihim uzdahom ili pogledom punim razočaranja.
Prvi put kad sam došla kod njih na ručak, donijela sam kolač od jabuka po receptu moje mame iz Tuzle. Marija ga je probala, nasmiješila se i rekla: “Sanja je uvijek radila savijaču s domaćim korama. To je tek bio kolač!” Ivan se nasmijao i dodao: “Ma nema veze, bit će bolje drugi put.” Tada sam još vjerovala da će stvarno biti bolje.
Ali nije bilo. Svaki moj pokušaj bio je uspoređen s njom. Sanja je znala kuhati bolje, pričati zanimljivije, slagati veš urednije. Sanja je znala kako smiriti Ivana kad bi bio nervozan zbog posla u banci. Ja sam samo znala šutjeti i čekati da prođe.
Jedne subote, dok smo sjedili kod Marije na ručku, ona je iznenada rekla: “Znaš, Ivane, Sanja bi uvijek pomogla oko vrta bez da je moram pitati.” Osjetila sam kako mi obrazi gore. Ivan je samo kimnuo glavom i nastavio jesti. Nisam više mogla izdržati.
“Možda bi bilo lakše da si ostao s njom,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Tišina. Marija me pogledala kao da sam opsovala u crkvi. Ivan je spustio vilicu i rekao: “Ne budi djetinjasta, Ana. Samo kažem da bi mogla naučiti nešto od nje.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Ležala sam na leđima i gledala u strop našeg stana koji smo jedva uspjeli otplatiti kreditom. Sjetila sam se svojih roditelja u Sarajevu, njihove skromnosti i topline. Nikad nisu uspoređivali mene s drugima. Nikad nisu tražili da budem netko tko nisam.
Sljedećih tjedana pokušavala sam još više. Pravila sam ručkove po Marijinim receptima, išla s njom na plac subotom ujutro, čak sam joj pomagala čistiti prozore. Sve uzalud. Uvijek bi pronašla nešto što nije dovoljno dobro.
Jednog dana, dok smo sjedile same u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost i pitala: “Gospođo Marija, što vam zapravo smeta kod mene?”
Pogledala me ravno u oči i rekla: “Ti si dobra cura, Ana. Ali Sanja je bila kao kćer koju nikad nisam imala. S tobom… ne znam, kao da si uvijek na distanci.”
Nisam znala što reći. Možda sam stvarno bila na distanci jer sam osjećala da nikad neću biti prihvaćena.
Ivan je postajao sve nervozniji zbog mog povlačenja. Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, rekao je: “Znaš, Ana, ponekad mislim da nisi ni pokušala razumjeti moju mamu. Sanja je to radila bez problema.”
Pogledala sam ga i prvi put osjetila hladnoću prema njemu koju nisam mogla sakriti.
“Možda zato što Sanja nije morala slušati kako ju stalno uspoređuješ s nekim drugim,” odgovorila sam tiho.
Nije rekao ništa. Samo je ustao i otišao u drugu sobu.
Tjedni su prolazili, a ja sam se osjećala sve usamljenije. Počela sam izbjegavati odlazak kod Marije, a Ivan je sve češće ostajao kod nje na ručku bez mene. Prijateljica Mirela me jednom pitala: “Ana, koliko još misliš ovako? Zar ne vidiš da te to uništava?”
Nisam imala odgovor.
Jednog petka navečer došla sam kući ranije s posla i zatekla Ivana kako razgovara s Marijom na mobitelu. Čuo je kako ulazim pa je spustio slušalicu.
“Opet si bila kod Mirele?” pitao je hladno.
“Jesam. Trebam nekoga tko me neće uspoređivati sa Sanjom svaki put kad otvorim usta,” rekla sam bez imalo straha.
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Možda bi ti bilo lakše da odeš na neko vrijeme kod svojih u Sarajevo. Možda ti treba malo odmora od svega ovoga.”
Te noći spakirala sam torbu i otišla kod Mirele. Plakala sam cijelu noć.
Tjedan dana kasnije nazvao me i rekao: “Ana, možda smo oboje pogriješili. Ali ne mogu prestati misliti na to kako si drugačija od Sanje.”
Tada sam shvatila – možda nikad neću biti dovoljno dobra za njega ili njegovu majku jer nisam Sanja i nikad neću biti.
Vratila sam se u Sarajevo na nekoliko mjeseci. Tamo sam ponovno pronašla sebe – onu Anu koja voli svoj mirisni čaj od mente i duga šetanja po Miljacki, onu Anu koja zna tko je bez obzira na tuđa očekivanja.
Kad me Ivan nazvao i pitao hoću li se vratiti, rekla sam mu: “Ne mogu više živjeti u sjeni tvoje prošlosti. Želim biti voljena kao Ana, a ne kao kopija Sanje.”
Ponekad se pitam – koliko nas živi tuđe živote samo zato što nas netko drugi ne može pustiti iz prošlosti? Zar nije vrijeme da budemo voljeni zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što nikad nećemo biti?