Zašto sam odvraćala svoju kćerku od razvoda: Ispod sjaja savršenog života
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Razmisli još jednom!” moj glas je zadrhtao dok sam gledala svoju kćerku kako pakuje kofere u dnevnoj sobi prepunoj skupocjenih stvari. Njezine ruke su drhtale, ali pogled joj je bio čvrst, tvrdoglav kao što je bio i kad je bila mala djevojčica koja je odbijala obući kapu zimi.
“Mama, ne mogu više. Novac nije sve. Ne znaš ti kako je živjeti s nekim tko te gleda kao komad namještaja. Tko te ne čuje, ne vidi…”
Sjedila sam na rubu kožnog kauča, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Ova kuća, s kristalnim lusterima i mramornim podovima, bila je sve ono što sam ja sanjala za nju. Nisam joj mogla dati ni pola toga dok je odrastala u našem malom stanu u Travnom. Sjećam se kako sam joj obećavala da će jednog dana imati više – više sigurnosti, više mira, više svega što ja nisam imala.
Ali sad, gledajući je kako odlazi od svega toga, osjećala sam se kao da mi netko otima tlo pod nogama.
“Ivana, sjeti se kako smo živjele kad je tvoj otac otišao. Sjećaš se zime kad smo grijale vodu u loncu jer su nam isključili plin? Ja ne želim da ti to opet proživljavaš!”
Ivana je zastala. Pogledala me onim svojim zelenim očima koje su uvijek znale pročitati svaku moju laž.
“Mama, ja bih radije grijala vodu u loncu nego živjela kao duh u ovoj kući. Dino me ne voli. On voli ideju o meni – ženu koja lijepo izgleda na njegovoj strani na poslovnim večerama. Sve ostalo ga ne zanima.”
Dino… Taj čovjek kojeg sam smatrala spasom za moju kćerku. Sjećam se kad ga je prvi put dovela kući – skup auto, sat koji vrijedi više nego moj godišnji prihod, osmijeh koji je mogao razoružati svakoga. Bio je ulaznica u svijet u kojem nisam znala plivati, ali sam vjerovala da će Ivana tamo biti sigurna.
“Znaš li ti što znači biti sama s djetetom? Bez stalnih prihoda? Bez sigurnosti?”
Ivana je spustila torbu i sjela pokraj mene. “Mama, ti si to prošla. I preživjela si. I ja ću. Samo… molim te, nemoj me više tjerati da biram između tvog sna i svoje sreće.”
Nisam znala što reći. U meni su se sudarali strahovi i krivnja. Jesam li ja kriva što ona sada misli da novac nije važan? Ili sam kriva što sam joj usadila ideju da je sreća luksuz koji si ne možemo priuštiti?
Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala stare slike – Ivana s pletenicama na školskom izletu, Ivana na maturalnoj večeri u haljini koju smo jedva uspjele kupiti na rate. Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala jer nisam znala hoću li imati za kruh sutra.
Ujutro me probudio miris kave. Ivana je sjedila za stolom, umorna ali odlučna.
“Mama, Dino mi nikad nije rekao ‘volim te’. Nikad nije pitao kako sam. Samo računi, poslovni ručkovi, putovanja na koja nisam smjela ići jer ‘nije primjereno’. Ja više ne mogu tako.”
Pogledala sam je i prvi put shvatila koliko je zapravo usamljena. Sve te slike s Instagrama – savršeni brakovi, luksuzna putovanja – bile su samo kulisa iza koje se skrivala praznina.
“A što će reći ljudi? Što će reći tvoja svekrva? Znaš kakva je Jasmina… Ona će te razapeti po cijelom kvartu!”
Ivana se nasmijala gorko. “Neka priča. Ionako nikad nisam bila dovoljno dobra za njih. Nikad dovoljno tanka, dovoljno tiha, dovoljno poslušna…”
Sjetila sam se svoje svekrve iz Sarajeva – žene koja me godinama gledala ispod oka jer nisam znala praviti pitu kao ona. Koliko puta sam šutjela zbog mira u kući? Koliko puta sam progutala suze jer sam mislila da tako treba?
“Mama, ja ne želim biti ti. Ne želim šutjeti cijeli život samo zato što me netko hrani i oblači. Ja želim biti svoja.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola – pola zbog njezine boli, pola zbog vlastitih rana koje nikad nisu zacijelile.
Te večeri došao je Dino. Ušao je bez pozdrava, bacio ključeve na stol i pogledao Ivanu kao da je smetnja.
“Opet ti tvoji napadi? Zar ne možeš biti normalna žena? Znaš li koliko bi druge dale da žive ovako?”
Ivana ga je pogledala mirno: “Možda bi dale sve osim sebe. Ja neću dati sebe.”
Dino je izašao iz sobe uz psovku, a ja sam ostala sjediti između njih dvoje – između prošlosti i budućnosti.
Kad je Ivana napokon otišla, ostala sam sama u toj velikoj kući koja više nije mirisala na sigurnost nego na izgubljene snove.
Pitam se: Jesam li pogriješila što sam joj branila da ode? Je li bolje biti siguran ili biti sretan? Što biste vi izabrali za svoje dijete?