Zašto sam pristala čuvati unuka: Nikad više

“Mama, molim te, možeš li danas pričuvati Tarika? Nema tko drugi, a ja moram na posao!” Jasmina je zvučala kao da će zaplakati. Već sam znala što slijedi. Moj unuk Tarik, pet godina, opet je bolestan. Jasmina i njen muž Emir rade u smjenama, a najstarija unuka, Lejla, ima fakultet i stalno je zauzeta. “Mama, stvarno nemam izbora!” Jasmina je ponavljala dok sam ja gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima.

“Dobro, Jasmina. Dovedi ga. Ali znaš da mi nije lako s leđima…” Nisam ni završila rečenicu, a ona je već zahvaljivala i obećavala da će doći čim završi smjenu. Zatvorila sam slušalicu i osjetila težinu u prsima. Nisam više ona stara baka koja može trčati za djecom po parku. Ali tko će pomoći ako ne ja?

Tarik je stigao s crvenim nosom i tužnim očima. “Bako, boli me grlo,” šapnuo je čim je ušao. “Znam, dušo. Hajde da ti napravim čaj.” Skuhala sam mu kamilicu, a on se sklupčao na kauču s mojom starom dekicom. Gledala sam ga i srce mi se kidalo. Sjetila sam se dana kad su moja djeca bila mala, kad sam sve mogla sama, bez pomoći.

Nisam ni stigla sjesti kad je zazvonio mobitel. Lejla. “Bako, možeš li mi poslati novac za autobus? Kasnim na predavanje.” Nije ni pitala kako sam, ni kako je Tarik. Samo novac. “Lejla, znaš da mi penzija nije velika…” “Ma samo 20 maraka, vratit ću ti čim mogu!”

Osjetila sam kako mi raste ljutnja. Svi nešto trebaju od mene, a nitko ne pita kako sam ja. Pogledala sam Tarika koji je već zaspao uz crtiće. U tom trenutku zazvonio je fiksni telefon – moj brat Zoran iz Zagreba. “Seko, jesi dobro? Čujem da si opet sama s djecom.” Glas mu je bio topao, ali u njemu sam osjetila i dozu sažaljenja.

“Zorane, znaš kako je… Djeca rade, unuci stalno nešto trebaju… A ja više ne mogu kao prije.” “Seko, moraš im reći da i ti imaš granice!”

Ali kako reći svojoj kćeri da više ne mogu? Kako reći unuci da nisam bankomat? Uvijek sam bila ona koja pomaže, koja sve drži na okupu. Zar sad da budem sebična?

Tarik se probudio uplakan. “Bako, boli me trbuh!” Počela sam ga tješiti, ali bol nije prolazila. U panici sam zvala Jasminu na posao. “Mama, ne mogu sad izaći! Probaj mu dati jogurt ili nešto lagano.”

Satima sam ga nosila iz sobe u sobu, pokušavala ga zabaviti igračkama koje su ostale još od Lejle i Amara. U jednom trenutku mi je pao iz ruku autić i razbio se o pod. Tarik je počeo plakati još jače.

Osjetila sam nemoć kakvu nisam dugo osjetila. Suze su mi navrle na oči. Nisam više mogla sakriti umor ni pred sobom ni pred Tarikom.

Kad se Jasmina napokon pojavila navečer, bila je iscrpljena i nervozna. “Mama, hvala ti puno! Znam da ti nije lako… Ali stvarno nemamo izbora.” Pogledala me onako kako samo kćeri znaju – s ljubavlju i krivnjom istovremeno.

Lejla se vratila kasno iz salona s novim noktima i osmijehom na licu. “Bako, hvala za novac! Vratit ću ti čim dobijem stipendiju.” Samo sam kimnula glavom.

Kad su svi otišli kući, sjela sam u tišini dnevne sobe. Gledala sam fotografije na zidu – slike s mora iz Makarske kad su djeca bila mala, slike iz Sarajeva kad smo svi slavili Bajram zajedno.

Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše razmazila? Jesam li ih naučila da uvijek mogu računati na mene – bez obzira na cijenu koju ja plaćam?

Sljedećeg jutra nazvala me susjeda Milena iz Mostara. “Jesi li dobro? Čula sam od Lejline prijateljice da si cijeli dan bila sama s Tarikom.” Ispričala sam joj sve kroz suze.

“Draga moja, moraš naučiti reći NE! Nisi ti više mlada cura!”

Ali kako reći NE kad znaš da će tvoje dijete ostati bez pomoći? Kako reći NE kad vidiš bolesnog unuka koji te treba?

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o žrtvama koje sam podnijela za svoju djecu i unuke. O tome kako me sada svi uzimaju zdravo za gotovo.

Sljedeći put kad me Jasmina nazvala s istim pitanjem – “Mama, možeš li pričuvati Tarika?” – duboko sam udahnula i rekla: “Ne mogu danas, Jasmina. Moram misliti i na sebe.”

Nastala je tišina s druge strane linije.

Možda će me zamjeriti. Možda će me razumjeti tek kad i sami postanu bake i djedovi.

Ali jedno znam: više neću pristajati na sve pod svaku cijenu.

Pitam vas – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja? Jesmo li mi bake i djedovi dužni uvijek biti tu za sve? Što vi mislite?