Kad život izgubi boje: Priča o Lejli, umjetnici iz Bihaća
“Lejla, opet si cijelu noć crtala? Pogledaj se, podočnjaci do poda! Zar ne možeš biti kao ostala djeca?” Majčin glas parao je tišinu jutra, dok sam zurila u platno na kojem su se boje stapale u nešto što ni sama više nisam prepoznavala. Otac je samo odmahnuo glavom i izašao iz kuhinje, ne želeći ni pogledati moj posljednji rad.
U Bihaću, gdje su svi znali sve o svakome, biti drugačiji značilo je biti sam. Moji prijatelji iz osnovne škole već su radili u trgovinama ili planirali odlazak u Njemačku. Ja sam ostajala – ne zato što nisam htjela otići, nego zato što nisam znala gdje bih pripadala. Umjetnost je bila moj jedini bijeg, ali i ona je s vremenom izgubila boje.
“Lejla, hajde na kafu s nama!” viknula je Azra s druge strane ulice. “Opet si u svom svijetu!”
Nasmiješila sam se, ali nisam imala snage za još jedno objašnjavanje zašto ne želim raditi u butiku ili zašto ne izlazim svake subote. Uvijek ista pitanja: “Šta će ti to crtanje? Od toga se ne živi!” ili “Kad ćeš naći pravog dečka?”. Nisam imala odgovore. Nisam imala ni inspiraciju.
Jedne večeri, dok sam sjedila na obali Une i gledala kako se svjetla grada lome na površini vode, prišao mi je Haris. Bio je godinu dana stariji od mene, nekad smo zajedno išli na likovnu sekciju. On je odustao – zaposlio se kod amidže u automehaničarskoj radnji.
“Znaš, Lejla, nekad mi fali ono naše crtanje. Al’ život te natjera da zaboraviš šta voliš.”
Pogledala sam ga i prvi put osjetila da nisam sama u toj praznini.
“A šta ako ne želim zaboraviti? Šta ako ne mogu?”
Slegnuo je ramenima. “Onda ćeš uvijek biti tužna, Lejla. Ovdje nema mjesta za snove.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam izbjegavati ljude, zaključavala se u sobu i zurila u prazna platna. Boje su mi bježale iz ruku. Majka je postajala sve nervoznija.
“Lejla, hajde da pričamo. Ne možeš tako živjeti! Moraš nešto odlučiti!”
Ali kako da joj objasnim da mi je svaki dan isti – bez boja, bez smisla? Da me guši osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra ni za njih ni za sebe?
Jedne noći, dok su svi spavali, uzela sam ruksak i otišla do stare napuštene fabrike na rubu grada. Tamo sam pronašla zidove prekrivene grafitima – tuđe poruke, tuđi snovi. Izvadila sam sprejeve koje sam čuvala godinama i počela crtati. Prvo nesigurno, pa sve hrabrije – linije su se pretvarale u likove, boje su eksplodirale po hladnom betonu.
Nisam znala koliko je vremena prošlo kad sam čula korake iza sebe.
“Lejla? Šta radiš ovdje?” Bila je to Amra, moja sestra. Nikad nije razumjela moju potrebu za stvaranjem.
“Ne mogu više disati kod kuće. Ovdje barem mogu biti ono što jesam.”
Amra je sjela pored mene i prvi put nije ništa rekla. Samo je gledala kako bojim zidove.
Sljedećih dana počela sam dolaziti svake noći. Ljudi su primijetili grafite – neki su ih nazivali vandalizmom, drugi umjetnošću. Grad je brujao od tračeva: “Ko to radi? Zašto?” Otac je bio bijesan kad je saznao.
“Sramotiš nas! Zar ti nije dosta što svi misle da si čudna? Sad još i ovo!”
Ali prvi put nisam osjećala sram. Osjećala sam olakšanje – kao da sam skinula težak kamen sa srca.
Jednog dana došla je profesorica likovnog iz srednje škole.
“Lejla, prepoznala sam tvoj stil. Znaš li da ima natječaj za mlade umjetnike u Sarajevu? Prijavi se!”
Srce mi je zakucalo jače nego ikad prije. Prijavila sam se, poslala fotografije svojih radova i čekala odgovor kao da čekam presudu.
Dani su prolazili sporo. Majka je šutjela, otac me ignorirao, Amra mi je krišom donosila kafu dok sam crtala.
Jednog jutra stiglo je pismo: “Čestitamo! Primljeni ste na izložbu mladih umjetnika u Sarajevu.” Nisam mogla vjerovati – ja, Lejla iz Bihaća, dobit ću priliku pokazati svoje boje svijetu.
Otac nije rekao ništa kad sam mu pokazala pismo. Samo je otišao u radionicu i zalupio vratima. Majka me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
U Sarajevu sam stajala pred svojim platnom dok su ljudi prolazili i gledali moje slike – slike tuge, nade i borbe za dah u svijetu koji ne razumije drugačije.
Nisam osvojila nagradu, ali dobila sam nešto važnije – osjećaj da vrijedim i da nisam sama.
Vratila sam se kući s osmijehom koji nisam mogla sakriti. Haris me dočekao na autobuskoj stanici.
“Vidiš da ima mjesta za snove, Lejla. Samo trebaš biti dovoljno hrabra da ih braniš.”
Ponekad se pitam: koliko nas još sjedi u svojim sobama i boji se svijetu pokazati svoje boje? Koliko nas šuti dok nas drugi tjeraju da budemo ono što nismo? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori ili nacrta svoj prvi grafit na zidu tišine.