Između četiri zida: Priča o bratu, sestri i neizgovorenim dugovima

“Opet si ostavio šalicu na stolu, Vedrane!” majčin glas para jutarnju tišinu. Pogled mi pada na praznu šalicu kave, ali ne odgovaram. Nema smisla. Znam da nije riječ o šalici. Znam da je riječ o meni, o tome što sam još uvijek ovdje, u svojoj staroj sobi, s trideset i četiri godine, dok moj stan u Novom Zagrebu koristi netko drugi.

“Mama, mogu li barem ovaj mjesec ja otići u svoj stan? Trebam malo mira, znaš kakav mi je posao…” pokušavam tiho, ali ona već maše rukom.

“Nina još nije stala na noge. Ti si uvijek bio odgovoran, Vedrane. Znaš da joj treba više nego tebi.”

Nina. Moja mlađa sestra, vječna lutalica s diplomom koju nikad nije koristila. Prije dvije godine ostavila je posao u Sarajevu zbog dečka koji ju je ostavio nakon tri mjeseca. Vratila se kući, bez novca, bez plana. Majka je odmah predložila da iznajmim svoj stan i novac šaljem Nini dok ona ne ‘krene ispočetka’. Otac je šutio, kao i uvijek.

“Ali mama, ja sam taj stan kupio na kredit! Plaćam ratu svaki mjesec!”

“Imaš dobar posao u banci. Nećeš propasti zbog toga. Nina nema ništa!”

Nina ulazi u kuhinju, kosa joj je raščupana, podočnjaci tamni. “Jesi li opet nešto protiv mene govorio?” pita me bez pozdrava.

“Nisam, Nina. Samo sam pitao mogu li ovaj mjesec…”

“Znaš da mi kasni uplata od onih online tečajeva. Ako mi sad uskratiš novac, mogu odmah na ulicu!”

Majka me gleda kao da sam monstrum. “Ne možeš biti tako sebičan, Vedrane!”

U tom trenutku osjećam kako mi srce udara u sljepoočnicama. Sjedam za stol i gledam kroz prozor. U dvorištu susjedica Ružica vješa veš i smije se svom unuku. Pitam se kako je kod njih sve tako jednostavno.

Navečer sjedim s ocem u dnevnoj sobi. On gleda vijesti, ja listam oglase za posao u inozemstvu. “Tata, jesi li ikad poželio otići odavde?”

On šuti nekoliko sekundi pa kaže: “Jesam. Ali nisam mogao zbog vas.”

“A što ako ja odem?”

Pogleda me ispod naočala. “Onda ćeš biti prvi koji je imao hrabrosti.”

Sutradan Nina dolazi kući s novom torbom. Majka joj kuha kavu i pita kako je bilo na ‘poslovnom sastanku’. Ja znam da nema nikakvog sastanka, ali šutim. Otac šuti. Samo majka vjeruje.

“Vedrane, možeš li mi posuditi još 500 kuna? Treba mi za seminar u Splitu,” pita Nina dok večeramo.

“Nina, već sam ti uplatio za prošli seminar koji nisi završila…”

“Znači ne želiš pomoći sestri?”

Majka ustaje od stola: “Ako ne možeš pomoći vlastitoj krvi, onda ne znam što smo te učili!”

Te noći ne spavam. Razmišljam o svom stanu, o tome kako su ga moji podstanari pretvorili u dom dok ja spavam u krevetu iz djetinjstva. Razmišljam o Nini koja uvijek ima izgovor i o majci koja joj sve oprašta.

Jednog jutra dolazim ranije s posla i čujem razgovor iz kuhinje.

“Mama, ne mogu više ovako… Vedran će poludjeti kad sazna da nisam platila režije za njegov stan prošli mjesec.”

Majka šapće: “Ne brini, on će to srediti kao i uvijek. Samo mu nemoj reći odmah.”

Ulazim naglo u kuhinju. “Što to ne smijem znati?”

Nina pocrveni, majka se trgne.

“Ništa, sine… Samo smo razgovarale o tvojim podstanarima.”

“O režijama ste pričale! Nina, nisi platila račune?”

Nina spušta pogled: “Nisam imala… Obećavam da ću vratiti čim dobijem uplatu…”

Osjećam kako mi se ruke tresu od bijesa i nemoći.

“Mama, dokle će ovo trajati? Kad će Nina preuzeti odgovornost za svoj život? Ja više ne mogu ovako!”

Majka me gleda kao stranca: “Ti si uvijek bio tvrdog srca… Nikad nisi razumio svoju sestru!”

Te večeri pakiram torbu i odlazim kod prijatelja Darija u Dubravu. On me gleda dok pijemo pivo na balkonu.

“Znaš što je najgore?” pitam ga.

“Što?”

“Osjećaj da sam izdao samog sebe jer sam sve ove godine šutio i pristajao na tuđe odluke.”

Darijo sliježe ramenima: “Možda je vrijeme da misliš na sebe. Nisi ti kriv što su drugi naučili živjeti na tvoj račun.”

Vraćam se kući nakon tri dana. Majka me ne pozdravlja. Nina me izbjegava. Otac mi stisne ruku kad nitko ne gleda.

Na stolu me čeka račun za struju iz mog stana — dvostruko veći nego inače.

Sjedam za stol i pišem poruku podstanarima: “Od idućeg mjeseca dižem najamninu ili tražim nove stanare.” Po prvi put osjećam olakšanje.

Navečer sjedim sam u sobi i pitam se: Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva ili ponekad treba reći dosta? Koliko dugo možemo nositi tuđe terete prije nego što izgubimo sebe?