Nikad nisam vjerovala u sebe – dok nisam uzela kist u ruke
“Opet si nešto zaboravila, Ivana!” – viknula je mama iz kuhinje dok sam pokušavala pronaći ključeve od auta među hrpom dječjih igračaka. “Znaš li ti uopće gdje ti je glava?”
U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale od nervoze, a srce mi je tuklo kao ludo, shvatila sam da sam cijeli život provela pokušavajući biti ono što drugi očekuju. Nikad nisam bila dovoljno dobra ni u školi, ni kod kuće, ni na poslu. Uvijek sam bila ona koja šuti, povlači se i ne traži previše.
Sjećam se osnovne škole u Osijeku. Profesorica likovnog, gospođa Marija, jednom je stala iznad mog stola i pogledala moj crtež. “Ivana, zašto su tvoje boje uvijek tako blijede? Pokaži mi što osjećaš!” Nisam znala što da joj kažem. Bojala sam se boja, bojala sam se pogriješiti. Uvijek sam crtala samo ono što je sigurno – sive kuće, nebo bez sunca, stabla bez lišća.
Godine su prolazile. Završila sam ekonomsku školu jer je tata rekao da je to siguran posao. Udala sam se za Dinu, dobrog čovjeka iz Tuzle koji je radio kao vozač kamiona. Imali smo dvoje djece, Lejlu i Tarika. Život mi se pretvorio u rutinu: posao u računovodstvu, kuhanje, pranje, vođenje djece na treninge i instrukcije. Dani su prolazili u magli umora i osjećaja da nikad neću biti dovoljno dobra.
Jedne subote, dok sam čistila podrum, pronašla sam staru kutiju s bojama i kistovima koje mi je baka Zora poklonila kad sam imala deset godina. Sjetila sam se njezinih riječi: “Svatko ima nešto svoje, samo trebaš pronaći hrabrosti da to pokušaš.”
Nisam znala zašto, ali uzela sam platno koje je Lejla koristila za školsku zadaću i počela slikati. Ruke su mi drhtale, srce mi je lupalo kao da ću pasti u nesvijest. Prvi potezi bili su nesigurni, ali onda se dogodilo nešto čudno – osjetila sam mir. Kao da su svi problemi nestali i ostala samo ja i boje.
Dino je ušao u sobu i pogledao me s nevjericom: “Šta to radiš? Zar nemaš pametnijeg posla? Djeca su gladna!”
Osjetila sam kako mi se obrazi crvene od srama. Spustila sam kist i otišla praviti ručak. Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi – zar stvarno nemam pravo na nešto svoje?
Sljedećih dana krišom sam slikala kad bi svi otišli spavati. Boje su postajale sve življe, slike sve hrabrije. Počela sam osjećati nešto što nikad prije nisam – ponos.
Jednog dana Lejla je ušla u sobu dok sam završavala sliku zalaska sunca iznad Drave.
“Mama, ovo je prelijepo! Zašto to ne pokažeš nekome?”
“Ma tko bi to gledao… Nisam ja umjetnica.”
Lejla me zagrlila: “Ali meni si najbolja na svijetu!”
Nakon tog razgovora skupila sam hrabrosti i otvorila Instagram profil pod pseudonimom “ZoraBoja”. Počela sam objavljivati slike. Prvi lajkovi došli su od nepoznatih ljudi iz Sarajeva i Zagreba. Jedna žena iz Mostara napisala mi je poruku: “Vaše slike me podsjećaju na djetinjstvo na Neretvi. Hvala vam što ste me vratili tamo.”
Dino je ubrzo saznao za moj profil.
“Sramotiš nas! Šta će ljudi reći kad vide da tvoja žena mašta umjesto da radi nešto korisno?”
Pogledala sam ga ravno u oči po prvi put nakon dugo vremena: “A šta ako ja želim nešto više od života nego samo prati suđe?”
Nastala je tišina koja je trajala danima. Mama je dolazila svaki dan s novim savjetima kako da popravim brak i prestanem s glupostima.
“Ivana, nisi ti više dijete! Umjetnost nije za nas obične ljude. To je za one gore iz Zagreba ili Beča!”
Ali ja nisam mogla stati. Slikanje mi je postalo terapija. Počela sam prodavati prve slike preko interneta. Novac nije bio velik, ali osjećaj da netko cijeni moj rad bio je neprocjenjiv.
Jednog dana stigao mi je poziv iz lokalne galerije u Osijeku – žele organizirati moju prvu izložbu.
Kad sam to rekla Dini, samo je odmahnuo rukom: “Radi šta hoćeš, ali nemoj očekivati da ću te podržati.”
Na otvorenju izložbe došla je samo Lejla sa mnom. Stajale smo pred mojim slikama dok su ljudi šaptali i divili se bojama koje su napokon izašle iz mene.
Navečer mi je Lejla šapnula: “Mama, sad si stvarno sretna. Vidi se po tvojim očima.”
Te noći prvi put nakon dugo godina nisam osjećala strah ni sram.
Danas još uvijek nije lako. Dino i ja rijetko razgovaramo o mojim slikama. Mama još uvijek misli da gubim vrijeme. Ali ja znam da sam napokon pronašla sebe.
Ponekad se pitam – koliko nas živi tuđe živote jer se bojimo svojih snova? Koliko nas nikad ne uzme kist u ruke jer misli da nije dovoljno dobro? Možda je vrijeme da prestanemo slušati tuđe glasove i napokon poslušamo sebe.