Kad telefon zazvoni, a srce zaboli: Priča jedne majke iz Sarajeva i njene udaljene kćeri

“Opet ona…” promrmljala sam sebi dok je mobitel vibrirao na stolu, a na ekranu treperilo ime moje kćeri: Lejla. Emir je samo podigao obrve, pogled mu je bio pun neizrečenih riječi. U kuhinji je mirisalo na svježe skuhanu kafu, ali meni se želudac već stezao. Nisam ni stigla reći “halo”, a s druge strane već je krenulo: “Mama, možeš li mi prebaciti još 200 maraka? Stvarno mi treba, kasni mi plata, a stanarina je do sutra…” Glas joj je bio napet, ali bez one topline koju sam nekad znala prepoznati.

“Lejla, znaš da ni nama nije lako. Emir je tek izašao iz bolnice, računi su nam ogromni…” pokušala sam, ali me prekinula: “Mama, molim te, ne mogu sad slušati. Ako ne platiš, izbacit će me iz stana!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjetila sam se dana kad je Lejla bila mala, kad bi mi utrčala u zagrljaj nakon škole i pričala o svemu. Sada, svaka naša komunikacija svodi se na novac. Emir je tiho ustao od stola i izašao na balkon, znala sam da ne želi slušati još jednu svađu.

“Dobro, prebacit ću ti. Ali Lejla, hajde da popričamo…”

“Nemam sad vremena, žurim. Hvala ti!” Prekinula je prije nego što sam stigla išta reći.

Ostala sam sjediti u tišini. Kroz prozor sam gledala kako kiša polako natapa sarajevske ulice. Sjećanja su navirala: prvi dan škole, maturu, njen odlazak na fakultet u Zagreb. Tada sam bila ponosna što je otišla, što je hrabra i svoja. Ali sada… sada se osjećam kao da sam izgubila dijete.

Emir se vratio s balkona, lice mu je bilo umorno. “Opet traži?” pitao je tiho.

“Opet,” odgovorila sam. “Ne znam više šta da radim. Osjećam se kao da nas koristi. Kao da smo joj samo bankomat.”

Sjeo je nasuprot mene i uhvatio me za ruku. “Znaš da je voliš više od svega. Ali moraš joj reći da tako više ne može. Neće naučiti ako joj stalno pomažemo.”

Znala sam da je u pravu, ali srce mi nije dalo mira. Kako reći NE vlastitom djetetu? Kako gledati kako se muči?

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nisam imala hrabrosti izgovoriti: “Lejla, dosta je.” Sjetila sam se razgovora s prijateljicama iz mahale – sve su imale slične priče: djeca koja su otišla vani, koja zovu samo kad treba novac ili pomoć. “To ti je današnja mladost,” govorile su mi. “Mi smo ih razmazili.” Ali ja nisam željela vjerovati da je to istina.

Sljedećih dana Lejla se nije javljala. Nisam joj slala poruke, nisam zvala. Emir je bio tih, ali vidjela sam olakšanje na njegovom licu – kao da mu je lakše kad nema te svakodnevne brige.

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Lejlina cimerica, Sanja.

“Jasmina, Lejla nije dobro. Već danima ne izlazi iz sobe, ne jede… Mislim da joj treba pomoć.”

Srce mi je preskočilo od straha. “Šta se desilo?”

“Ne znam tačno… Samo znam da stalno plače i govori kako vas razočarava.”

Bez razmišljanja sam sjela na prvi autobus za Zagreb. Putovala sam cijelu noć, gledajući kroz prozor u mrak i pitajući se gdje smo to pogriješili kao roditelji.

Kad sam stigla do njenog stana, Sanja me pustila unutra. Lejla je ležala sklupčana na krevetu, lice joj je bilo natečeno od plača.

“Lejla… dušo…” sjela sam pored nje i zagrlila je kao kad je bila mala.

Počela je jecati: “Mama, ne mogu više ovako… Osjećam se kao teret vama i sebi… Sve mi ide nizbrdo…”

Tada sam shvatila koliko smo obje bile izgubljene – ona u svojim brigama i nesigurnostima, ja u strahu da ću izgubiti njenu ljubav ako kažem NE.

“Dušo moja,” šapnula sam joj kroz suze, “volim te bez obzira na sve. Ali moramo naučiti razgovarati o svemu – ne samo kad treba novac. Ja želim tvoju blizinu, tvoj osmijeh, tvoje priče…”

Te noći smo dugo razgovarale – o njenim strahovima, o pritisku koji osjeća daleko od kuće, o tome kako joj nedostajemo ali ne zna kako nam to reći bez osjećaja krivnje.

Vratile smo se zajedno u Sarajevo na nekoliko dana. Emir ju je dočekao raširenih ruku i prvi put nakon dugo vremena večerali smo svi zajedno uz smijeh i priču.

Nije bilo lako – ni za nju ni za nas – ali počeli smo graditi novi odnos: manje ovisnosti o novcu, više povjerenja i iskrenosti.

Danas kad zazvoni telefon i vidim Lejlino ime, srce mi ne preskoči od straha nego od radosti jer znam da ćemo pričati o životu, a ne samo o računima.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji krivi što djecu učimo da uvijek mogu računati na nas? Ili ih time zapravo sprječavamo da odrastu? Šta vi mislite – gdje je granica između ljubavi i popuštanja?