Od onog dana kad je tanjur pao – Priča o ponovnom početku jedne bosanske udovice

“Ne mogu više ovako, Amira!” povikala sam sama sebi dok su mi suze klizile niz obraze. Tanjur je ležao razbijen na pločicama, a ja sam stajala bosa, drhteći, s rukama koje su se tresle kao da sam stara sto godina. Od smrti mog Hasana prošlo je već dvije godine, ali tek tog jutra, kad mi je tanjur ispao iz ruku, shvatila sam koliko sam prazna. Kuća je bila tiha, previše tiha. Zvuk razbijanja bio je kao pucanj – probudio je nešto u meni što sam dugo potiskivala.

“Mama, jesi li dobro?” začula sam glas svoje kćeri Lejle kroz telefon. Nisam joj htjela reći istinu. Nije ona kriva što živi u Zagrebu, ima svoju djecu i muža. “Dobro sam, dušo, samo sam malo umorna,” slagala sam, brišući suze rukavom stare kućne haljine.

Nakon što sam pokupila komadiće tanjura, sjela sam za stol i gledala kroz prozor. Vanjski svijet mi se činio dalekim i hladnim. Susjeda Fata je prolazila s vrećicom iz prodavnice, mahnuo joj je neko dijete na biciklu. Ja nisam imala kome mahati. Sve što sam imala bio je miris stare kave i tišina koja me gušila.

Navečer sam pokušala zaspati ranije, ali san nije dolazio. U glavi su mi odzvanjale Hasanove riječi: “Amira, život ide dalje, ne smiješ se zatvoriti u sebe.” Ali kako? Kako kad svaki kutak kuće miriše na njega? Kad svaka pjesma na radiju podsjeća na naše mladosti?

Sljedećih dana sve mi je išlo iz ruke. Zaboravila sam zaliti cvijeće pa su mi ruže uvenule. U trgovini sam zaboravila novčanik. Susjeda Fata me pozvala na kafu, ali odbila sam – nisam imala snage za razgovor o vremenu i cijenama ulja.

Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišao mi je mali dječak. Imao je crnu kosu i velike smeđe oči. “Teta, možete li mi pomoći? Izgubio sam loptu ispod vašeg auta.” Prvi put nakon dugo vremena nasmijala sam se iskreno. Pomogla sam mu izvući loptu i on mi je zahvalio: “Moja mama kaže da ste vi dobra žena. Hoćete li doći kod nas na kolače?”

Nisam znala što da odgovorim. Srce mi je tuklo kao ludo. “Možda neki drugi put,” promrmljala sam i pobjegla natrag u stan.

Te noći nisam mogla prestati misliti na tog dječaka i njegovu mamu. Sjetila sam se kako su nekad moja Lejla i njen brat trčali po dvorištu, a ja ih dozivala na večeru. Sjetila sam se smijeha, galame, života.

Sljedećih dana dječak me često pozdravljao s prozora ili mi donosio cvijet iz parka. Njegova mama, Azra, jednom mi je ostavila kolače pred vratima s porukom: “Ako vam ikad treba društvo, tu smo.”

Nakon nekoliko tjedana skupila sam hrabrost i pokucala na njihova vrata. Azra me dočekala s osmijehom i toplim čajem od mente. U njenom stanu bilo je živo – mirisalo je na svježe pečene pite, djeca su se smijala i svađala oko igračaka. Osjetila sam toplinu koju nisam imala od Hasanove smrti.

“Znate, Amira,” rekla mi je Azra dok smo pile čaj, “i meni je muž poginuo prije tri godine. Mislila sam da nikad više neću moći biti sretna. Ali djeca su me izvukla iz tame.” Pogledale smo se i obje zaplakale – prvi put nisam plakala sama.

Počela sam sve češće odlaziti kod Azre. Pomagala sam joj oko djece, zajedno smo kuhale i pričale o svemu – o ratu, o gubicima, o tome kako je teško biti žena bez muža u ovom gradu gdje svi sve znaju i svi sve komentiraju.

Jednog dana Lejla me nazvala: “Mama, čujem da si često kod Azre. Drago mi je što imaš društvo.” Osjetila sam olakšanje – nije bila ljubomorna ni zabrinuta. Počela me češće zvati i dolaziti s unucima.

Ali nije sve bilo lako. Komšinica Senada počela je širiti priče: “Vidi Amiru, jedva joj muž umro a već se druži s drugima!” Bole te riječi kad si slab. Jedne večeri plakala sam pred ogledalom: “Jesam li ja loša žena jer želim opet osjetiti radost? Zar udovica mora biti sama do kraja života?”

Azra me tješila: “Ljudi će uvijek pričati. Ti znaš što ti treba.” Počela sam ignorirati zle jezike i više se posvetila sebi i ljudima koji me vole.

S vremenom sam opet počela saditi cvijeće na balkonu. Djeca iz zgrade dolazila su kod mene na palačinke. Osjećala sam se korisno, živo. Prvi put nakon dugo vremena kupila sam sebi novu haljinu.

Na Hasanov rođendan otišla sam na groblje s Lejlom i Azrom. Zapalile smo svijeću i pomolile se. Osjetila sam mir – kao da mi Hasan šapće: “Dobro si, Amira. Živi dalje.”

Danas više ne brojim dane u tišini. Imam prijatelje, imam djecu oko sebe, imam razlog ustati iz kreveta svako jutro.

Ali ponekad se pitam: Zar smo mi žene osuđene da tugujemo cijeli život? Zar nije dopušteno ponovno pronaći sreću? Što vi mislite – gdje prestaje tuga a počinje novi život?