Susjeda koja je uvijek tražila kolače
“Opet ona…” pomislila sam dok su se teški koraci približavali mojim vratima. Zvonjava je odjeknula hodnikom, a ja sam, s tanjurom još toplih hurmašica u ruci, duboko uzdahnula. Otvorila sam vrata i ugledala Ankicu, moju susjedu iz stana do, s onim poznatim osmijehom koji je uvijek bio nijansu preširok.
“Emilija, dušo, znaš li da mi je danas rođendan? A baš sam pomislila kako bi mi jedna tvoja baklava uljepšala dan!”
Nisam ni stigla odgovoriti, a ona je već zakoračila unutra, pogledom pretražujući kuhinju. “Znaš, moja unuka nikad ne pravi ovako fine kolače. A ti si sama, pa ti ne treba puno…”
Sjetila sam se dana kad sam se uselila. Bila sam sretna što napokon imam svoj mir nakon razvoda. Stan u staroj austrougarskoj zgradi u centru Sarajeva bio je moj mali svijet. Prve večeri Ankica je pokucala s tanjurom pite i toplim riječima dobrodošlice. Tada mi je njezina prisutnost bila utjeha.
Ali kako su tjedni prolazili, njezini dolasci postali su sve češći. Prvo bi tražila komad kolača, onda malo kave, pa bi ostajala satima pričajući o svojoj djeci koja su otišla u Njemačku i unucima koje viđa samo preko Vibera. U početku sam suosjećala s njom – i meni je bilo teško biti sama. Ali uskoro su njezine molbe postale zahtjevi.
Jednog dana, dok sam žurila na posao, Ankica me presrela na stubištu. “Emilija, ostavi mi sutra malo onih šapa što si ih pravila prošli tjedan. I znaš, mogla bi i mojoj prijateljici Zdenki dati koji komad – ona ti nema nikoga.”
“Ankice, stvarno nemam vremena ni novca da stalno pečem kolače…” pokušala sam objasniti.
“Ma šta ti je to? Nisi valjda škrtica! Kad si sama, moraš biti dobra prema ljudima!” odbrusila je i okrenula se prema Zdenki koja je već stajala na vratima svog stana i klimala glavom.
Taj me komentar zabolio više nego što bih htjela priznati. Oduvijek sam se trudila biti dobra susjeda – donosila sam kolače za Bajram i Božić, pomagala starijim stanarima oko vreća s drvetom za ogrjev. Ali Ankica je prelazila granicu.
Navečer sam nazvala mamu u Mostar.
“Mama, ne znam što da radim. Osjećam se kao da me iskorištava. A opet, žao mi je – sama je i usamljena…”
“Dušo, moraš postaviti granice. Ljudi će uzimati koliko im daš. Nisi ti dužna nikome ništa osim sebi!” rekla je odlučno.
Sljedećih dana pokušavala sam biti čvršća. Kad bi Ankica pokucala, pravila bih se da nisam doma ili bih kratko rekla da nemam ništa slatko. Ali onda su počela šaputanja po hodniku.
“Vidiš onu novu iz trećeg? Kažu da ne voli ljude…”
Jednog popodneva, dok sam bacala smeće, susrela sam Jasmina iz četvrtog kata.
“Emilija, sve ok? Ankica priča da si joj zabranila dolaziti kod tebe…”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. “Nisam joj zabranila ništa! Samo… ne mogu stalno udovoljavati svima!”
Jasmin je slegnuo ramenima. “Ma znaš kakve su naše zgrade – svi sve znaju i svi sve komentiraju. Ne obaziri se.”
Ali nije bilo lako ne obazirati se. Počela sam izbjegavati susjede, izlaziti rano ujutro i vraćati se kasno navečer. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok sam sjedila uz prozor i gledala svjetla grada, začula sam tiho kucanje. Srce mi je poskočilo – opet Ankica? Ali kad sam otvorila vrata, stajala je mala djevojčica iz prizemlja.
“Teta Emilija, mama kaže da ste vi najbolja kuharica u zgradi. Hoćete li nam pomoći napraviti kolače za školsku priredbu?”
Pogledala sam njezine velike smeđe oči i osjetila kako mi se srce topi. Prisjetila sam se zašto volim peći – zbog osmijeha na licima ljudi kojima darujem nešto iz srca.
Te večeri pomogla sam maloj Lejli i njezinoj mami napraviti kekse. Smijale smo se i pričale o svemu – o školi, o Sarajevu nekad i sad, o tome kako je teško biti novi u staroj zgradi.
Sljedećeg dana Ankica me srela na stubištu.
“Vidjela sam da si bila kod Lejle sinoć. Znači njima možeš praviti kolače, a meni ne?”
Duboko sam udahnula. “Ankice, nije stvar u tome kome želim pomoći – nego koliko mogu dati od sebe bez da izgubim sebe. Ako želite, možemo zajedno peći kolače za cijelu zgradu za Bajram ili Božić – ali ne mogu stalno udovoljavati svakom pojedinačno. I meni treba vremena za mene.”
Prvi put otkad sam ju upoznala, Ankica je zašutjela. Pogledala me dugo, a onda tiho rekla: “Možda si u pravu… Samo… nekad mi fali društva.”
Osjetila sam kako mi popušta knedla u grlu. “Znam… I meni fali ponekad. Hajde, dođite na kafu sutra – ali bez zahtjeva za kolače! Samo razgovor.”
Te večeri prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir u svom stanu. Shvatila sam da granice nisu znak sebičnosti nego ljubavi prema sebi i drugima.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško reći ‘ne’ ljudima koje žalimo ili volimo? I gdje prestaje suosjećanje, a počinje iskorištavanje?