Srce malog Davora: Priča o gubitku, hrabrosti i novom životu

“Mama, mogu li još malo ostati kod Amre?” Davor me pogledao onim svojim velikim, smeđim očima, a ja sam, kao i svaki put, popustila. “Možeš, ali samo do večere. Tata će te pokupiti.” Nisam znala da će to biti posljednji put da ga vidim živog.

Bilo je to jedno od onih običnih popodneva u Sarajevu, kad se miris kafe širi stubištem, a djeca trče po dvorištu. Davor je obožavao svog najboljeg prijatelja Amru. Ostavila sam ga kod nje dok sam otišla do trgovine. Sve je bilo u redu dok nije zazvonio telefon. “Gospođo Ivana, morate odmah doći u bolnicu! Davor je…” Glas Amrine majke bio je slomljen.

U bolnici su nas dočekali lica puna sažaljenja. Liječnik, dr. Hasanović, prišao nam je: “Vaš sin je imao nesreću. Pao je s balkona. Stanje je kritično.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Suprug Marko me držao za ruku, ali ni on nije mogao sakriti suze.

Satima smo sjedili u čekaonici, moleći Boga za čudo. Sestre su šaptale, ljudi su nas izbjegavali pogledati u oči. Onda je dr. Hasanović ponovno došao. “Moramo razgovarati. Davor ima teške ozljede mozga. Nažalost… nema nade.”

Nisam mogla disati. Marko je vikao: “Ne! To nije moguće! On ima samo četiri godine!” Ja sam samo šutjela, gledajući u prazno.

Nakon nekoliko sati tišine i jecaja, liječnik nam je postavio pitanje koje nikad nisam mislila da ću čuti: “Jeste li ikada razmišljali o doniranju organa? Davor bi mogao spasiti drugu djecu…”

Marko je odmahnuo glavom: “Ne mogu… To je naše dijete!” Ali ja sam gledala Davora kroz staklo na odjelu intenzivne njege. Sjetila sam se njegovih riječi: “Mama, kad narastem, bit ću doktor da pomažem drugoj djeci.”

“Marko,” prošaptala sam kroz suze, “možda je ovo jedini način da Davor ostane živ… da njegovo srce nastavi kucati za nekog drugog.”

Te noći nismo spavali. Raspravljali smo, svađali se, plakali. Moja mama je rekla: “Ivana, to je velika stvar, ali hoćeš li moći živjeti s tim?” Markova sestra Sanja vikala je: “To nije prirodno! Dijete treba sahraniti cijelo!” Ali ja sam znala – Davor bi želio pomoći.

Ujutro smo potpisali papire. Liječnici su rekli da će njegovo srce i bubrezi spasiti troje djece u Zagrebu i Rijeci. Nisam osjećala olakšanje, samo prazninu.

Sprovod je bio tih. Ljudi su šaptali iza leđa: “Kako su mogli?” Neki su nas izbjegavali mjesecima. Marko se povukao u sebe; više nismo razgovarali kao prije. Svaki dan sam išla na groblje i molila se za Davora – i za onu djecu koja sada žive zahvaljujući njemu.

Jednog dana stiglo je pismo iz Rijeke. Majka djevojčice kojoj je presađeno Davorovo srce napisala mi je: “Vaš sin živi u mojoj kćeri. Svaki otkucaj njezinog srca podsjeća me na vašu hrabrost.” Plakala sam satima.

Godinama kasnije, Marko i ja smo se polako vratili jedno drugome. Naučili smo živjeti s boli. Ponekad odem na dječje igralište i zamišljam Davora kako trči s ostalom djecom. Pitam se: gdje bi danas bio? Bi li bio ponosan na nas?

Znam da mnogi još uvijek ne razumiju našu odluku. U našoj kulturi smrt djeteta je tabu, a donacija organa još veći. Ali možda će ova priča nekoga potaknuti da razmisli drugačije.

Ponekad se pitam – jesmo li učinili ispravno? Može li ljubav prema djetetu biti veća od boli gubitka? Što biste vi učinili na našem mjestu?