Strankinja u vlastitoj kući: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Mama, ne možeš sad ostati kod mene, stvarno imam previše posla i… znaš da je Ana trudna, treba joj mir.” Glas mog sina Damira odzvanjao je hodnikom zgrade na Grbavici. Stajala sam pred njegovim vratima s dva kofera, umorna od puta iz Minhena, umorna od godina, umorna od svega. U rukama sam držala poklon za unuka kojeg još nisam upoznala. Damir je izbjegavao moj pogled, a Ana je iz kuhinje šaptom rekla: “Možda bolje da odeš kod Lejle, ona ima više prostora.”

Lejla, moja kćerka, živi u Zagrebu. Njoj sam kupila stan prije pet godina, kad je završila fakultet. Sjećam se kako je plakala od sreće na balkonu tog malog stana na Trešnjevci. “Mama, nikad ti to neću moći vratiti!” rekla je tada. A sada, kad sam joj javila da dolazim, odgovorila je porukom: “Baš mi je gužva na poslu, možda da se vidimo na kavi?”

Sjedila sam na klupi ispred Damirove zgrade i gledala kako ljudi prolaze. U torbi sam imala ključeve stanova koje sam kupila svojoj djeci, ali nijedan ključ više nije otvarao vrata za mene. Sjetila sam se dana kad sam odlazila iz Sarajeva. Damir je imao deset godina, Lejla osam. Plakali su na peronu dok sam im obećavala da ću se brzo vratiti. “Samo da zaradim za naš bolji život,” govorila sam. Godine su prolazile, a ja sam radila po dvanaest sati dnevno čisteći tuđe kuće u Minhenu. Svaki euro sam slala njima – za knjige, za zimsku jaknu, za more, za stanove.

Moj muž Emir umro je prije šest godina. Djeca su već bila odrasla. Nisam mogla ostati sama u praznom stanu u Minhenu pa sam odlučila da se vratim kući. Ali gdje je ta kuća? U Sarajevu? U Zagrebu? Ili negdje između?

Nazvala sam Lejlu. “Mama, stvarno mi je žao, ali Marko i ja imamo goste ovaj vikend. Možda da prespavaš kod tetke Fikrete? Znaš da te voli!” Glas joj je bio topao, ali dalek. Kao da razgovaram s nekim tko me poznaje samo iz priča.

Provela sam noć kod stare prijateljice Azre u Hrasnom. Slušala sam kako njezina unuka recitira pjesmice i gledala Azru kako joj plete kosu. “Vidiš, Senada,” rekla mi je Azra tiho dok smo pile kafu na balkonu, “djeca ti nisu loša. Samo… navikla su se da si uvijek negdje daleko. Možda ne znaju više kako biti s tobom.”

Sutradan sam otišla do groba Emira na Bare. Sjela sam na hladnu klupu i pričala mu kao nekad: “Emire, jesmo li pogriješili što smo ih učili da budu samostalni? Jesam li ih previše razmazila novcem? Gdje je nestala ona toplina koju smo imali dok smo svi bili skupa u onom malom stanu na Alipašinom?”

Navečer me nazvao Damir. “Mama, izvini što sam bio grub. Samo… Ana je nervozna zbog trudnoće i… znaš kako je.” Osjetila sam grižnju savjesti što mu stvaram teret. “Sve je u redu, sine,” slagala sam.

Lejla mi je poslala poruku: “Mama, volim te. Samo… navikla sam se živjeti sama. Ne znam kako bih opet dijelila prostor s nekim.” Zaboljela me ta iskrenost više nego bilo koja laž.

Prolazili su dani. Odlazila sam na pijacu, razgovarala s prodavačima, gledala djecu kako trče oko fontane kod Vječne vatre. Osjećala sam se kao duh u vlastitom gradu – svi su me znali po imenu, ali nigdje nisam pripadala.

Jednog dana srela sam starog poznanika iz mladosti, Jasmina. “Senada! Pa gdje si ti nestala?” pitao me s osmijehom. Ispričala sam mu sve – o Njemačkoj, o djeci, o praznim stanovima i još praznijem srcu.

Jasmin me pogledao ozbiljno: “Znaš šta je problem nas gastarbajtera? Mislimo da možemo kupiti ljubav i sigurnost novcem koji šaljemo kući. A djeca rastu bez nas i nauče živjeti bez nas. Kad se vratimo – više nismo dio njihovih života.” Pogodile su me njegove riječi kao šamar.

Te večeri nazvala sam Damira i Lejlu na zajednički video poziv. “Djeco,” rekla sam kroz suze koje nisam mogla sakriti, “znam da vam nisam bila uzor majke kakvu ste zaslužili. Znam da ste odrasli bez mene i naučili biti sami. Ali ja vas volim više nego išta na svijetu i samo želim da budem dio vaših života – makar kao gost koji dolazi na kafu.” Nastala je tišina.

Damir je prvi progovorio: “Mama… oprosti nam što nismo znali kako te primiti nazad.” Lejla je dodala: “Možda možemo početi ispočetka?” Osjetila sam tračak nade.

Danas sjedim sama u malom stanu koji iznajmljujem na Grbavici. Djeca me češće zovu, ponekad dođu na ručak ili kafu. Nije to ono o čemu sam sanjala svih onih godina u tuđini, ali možda je to početak nečeg novog.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi obitelj kad jednom pukne veza? Može li ljubav nadoknaditi izgubljeno vrijeme? Što biste vi učinili na mom mjestu?