Slomljena obećanja doma: Povratak koji nije bio povratak
“Ne mogu, tata. Ovdje nam je život. Djeca idu u školu, Amra ima posao, ja isto… Ne možemo se sad vratiti na selo.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedio na klupi ispred kuće koju sam gradio godinama, ciglu po ciglu, dok su mi ruke pucale od žuljeva, a srce od čežnje. Zvao sam se Stjepan, ali u Njemačkoj su me zvali Štefi. Tamo sam proveo više od dvadeset godina, radeći sve i svašta – od građevine do skladišta, samo s jednim ciljem: da se vratim kući i da svi budemo zajedno.
Sanjao sam o ovom trenutku. O povratku. O velikoj kući na brdu iznad sela, s pogledom na rijeku i šumu. O unucima koji trče po dvorištu, o sinovljevom smijehu dok pečemo rakiju, o snahi koja bere šljive i pravi pekmez. Sanjao sam o miru, o toplini doma, o onome što sam izgubio kad sam otišao trbuhom za kruhom.
Ali kad sam konačno došao, dočekala me tišina. Sin Damir i snaha Amra došli su samo na vikend. Djeca su bila nemirna, stalno su gledala u telefone i žalila se da nema interneta. Amra je šutjela, gledala je kroz prozor kao da broji minute do povratka u Sarajevo. Damir je pokušavao biti ljubazan, ali vidjelo se da mu je neugodno.
“Tata, znaš kako je danas. Djeca ne mogu bez škole, a Amra ima dobar posao u bolnici. Ja radim u banci. Ovdje… ovdje nema ničega za nas.”
“Ali sve sam ovo radio zbog vas! Zar ne vidiš? Ova kuća je vaša! Sve što imam – vaše je!”
Damir je slegnuo ramenima. “Znam, tata. Ali vremena su se promijenila.”
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam vjetar kako šušti kroz orah ispred kuće i pitao se gdje sam pogriješio. Jesam li trebao ostati? Jesam li trebao pustiti da nas siromaštvo pojede, ali barem da budemo zajedno? Ili sam trebao otići još dalje, zaboraviti na selo i prihvatiti da je grad sada dom?
Sutradan su otišli. Djeca su mi mahala kroz prozor auta, ali već su bila zabavljena tabletima. Amra mi je stisnula ruku i rekla: “Hvala vam na svemu, Stjepane. Zovite nas kad god poželite.” Damir me zagrlio kratko, kao stranac.
Ostao sam stajati na kapiji dok se auto nije izgubio iza zavoja. Onda sam sjeo na klupu i gledao praznu kuću. Zidovi su bili svježe okrečeni, prozori blistavi, dvorište pokošeno – ali sve je bilo mrtvo bez njih.
Sljedećih dana pokušavao sam se naviknuti na tišinu. Odlazio sam do trgovine u selu, razgovarao s komšijama – svi su imali slične priče. “I moj sin je u Zagrebu, ne dolazi često”, rekao mi je Ivo dok smo pili kafu ispred prodavnice. “Kćerka mi je u Mostaru, unuci ni ne znaju gdje im je djedova kuća”, dodala je Mara.
Ponekad bih nazvao Damira. Uvijek bi bio zauzet. “Tata, kasnije ću te nazvati.” Ili bi djeca uzela telefon: “Djede, nemam vremena sad!” Amra bi mi poslala poruku za rođendan ili Božić – kratko, službeno.
Jednog dana odlučio sam otići u Sarajevo. Ponio sam domaće kobasice i pekmez za djecu. Kad sam stigao pred zgradu, čekao sam deset minuta dok mi nisu otvorili vrata. Djeca su me zagrlila iz pristojnosti pa nastavila igrati igrice. Amra je bila ljubazna ali umorna; Damir je došao kasno s posla.
“Tata, ne zamjeri… Život nam je ovdje stvarno brz. Nema se vremena ni za šta.”
“A kad ćete doći na selo?” pitao sam tiho.
Damir je pogledao Amru pa slegnuo ramenima: “Vidjet ćemo… Možda na ljeto.”
Vratio sam se kući još prazniji nego prije. Počeo sam preispitivati sve odluke koje sam donio. Je li vrijedilo žrtvovati mladost za nešto što nikome više nije važno? Je li dom samo mjesto ili ljudi?
Jedne večeri nazvala me Mara: “Stjepane, hajde kod mene na večeru. Ne trebaš biti sam.” Sjeli smo za stol, jeli supu i pričali o starim vremenima.
“Znaš,” rekla je Mara tiho, “mi smo zadnja generacija koja još vjeruje u dom kao mjesto okupljanja. Naša djeca imaju svoje svjetove.”
“Ali kako da im oprostim? Kako da ne osjećam gorčinu? Sve što imam – njihovo je! A njima nije stalo…”
Mara me pogledala tužno: “Možda moramo naučiti puštati… I pronaći smisao u onome što imamo sada.”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počeo sam više vremena provoditi s komšijama, pomagati oko polja, družiti se na sijelima. Ali svake noći bih gledao slike unuka i pitao se – hoće li ikad shvatiti što znači dom? Hoće li im ova kuća ikad biti više od vikendice?
Ponekad sjedim na klupi pred kućom i gledam zalazak sunca nad rijekom. U prsima osjećam težinu koju ne mogu izgovoriti nikome osim sebi:
“Jesam li pogriješio što sam sanjao tuđi san? Je li dom ono što gradimo ili ono što ostane kad svi odu?”
Što vi mislite – može li se dom sačuvati ako ga niko ne želi? Je li vrijedilo žrtvovati sve za obećanje koje možda nikada neće biti ispunjeno?