Teta Zora i Njene Prohtjeve: Kad Obitelj Postane Teret
“Opet ona!” šapnula sam sebi dok sam gledala na mobitelu poruku od tetke Zore. Bilo je 7:13 ujutro, subota, jedini dan kad mogu duže spavati. “Ivana, očekujem da mi za rođendan kupite onaj parfem iz Muller-a, znaš koji volim. I molim te, neka bude original, ne one jeftine kopije!”. Osjetila sam kako mi srce preskače od bijesa i nemoći. Nije ni pitala kako smo, zna da smo prošli mjesec jedva platili režije, a ona traži parfem skuplji od naše tjedne kupovine.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom i listao novine. Pogledala sam ga preko šalice kave. “Opet tvoja teta”, rekla sam tiho. On je samo slegnuo ramenima, kao da je to nešto što se podrazumijeva. “Znaš kakva je ona. Ako joj ne kupimo što želi, pričat će svima kako smo nezahvalni.”
“A što ako ovaj put jednostavno kažemo NE?” upitala sam ga, glasom koji je drhtao od suzdržanih suza. Dario je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije imao snage suprotstaviti se ženi koja ga je odgojila nakon što mu je majka umrla.
Teta Zora je uvijek bila posebna priča u našoj obitelji. Udovica bez djece, navikla da se sve vrti oko nje. Kad bi došla kod nas na ručak, očekivala bi da joj serviramo najbolje što imamo, a onda bi kritizirala juhu jer nije kao njena iz mladosti u Travniku. “Ivana, dušo, ti si dobra žena, ali nemaš ruku za kuhanje kao moja pokojna sestra”, znala bi reći pred svima.
Prošle zime, kad nam se pokvario bojler i morali smo birati između popravka i kupovine zimskih jakni za djecu, ona je došla s pričom kako joj treba nova mikrovalna jer joj “ova stara predugo grije mlijeko”. Dario joj je dao zadnje što smo imali na računu. Djeca su cijelu zimu nosila stare jakne.
Sjećam se jednog ručka kod nje prošlog proljeća. Svi smo sjedili za stolom – Dario, ja, naša djeca Luka i Ema, te Zorina sestra Ružica s mužem Zlatkom. Teta Zora je pričala o svom mladenačkom životu u Sarajevu i kako su tada ljudi znali što znači poštovanje prema starijima.
“Danas nitko ne zna biti zahvalan! Sve bi samo za sebe! Kad sam ja bila mlada, znalo se tko nosi darove i tko sluša starije!”
Ružica ju je pokušala smiriti: “Zoro, vremena su teška, svi gledaju kako preživjeti…”
“Ma nemoj mi ti o tome! Ja sam preživjela rat i glad, ali nikad nisam bila sebična!”
Pogledala sam Darija. Vidjela sam kako mu lice postaje crveno od srama i bijesa. Djeca su šutjela i gledala u tanjure.
Nakon tog ručka odlučila sam da više neću šutjeti. Ali svaki put kad bih pokušala reći nešto protiv njezinih prohtjeva, Dario bi me molio da popustim – “Znaš da nema nikoga osim nas…”.
A onda je došao njezin rođendan ove godine. Zora je jasno napisala što želi – parfem vrijedan gotovo 150 eura. U isto vrijeme dobila sam otkaz na poslu zbog smanjenja broja radnika u firmi. Dario radi kao vozač autobusa i svaki mjesec jedva spajamo kraj s krajem.
Te večeri sjeli smo za stol nakon što su djeca zaspala.
“Dario, ne možemo više ovako. Ne mogu više gledati kako djeca pate zbog njezinih hirova. Ako joj kupimo taj parfem, nemamo za Lukine tenisice ni Emine knjige za školu.”
Dario je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Znam… Ali bojim se što će biti ako joj kažemo ne. Ona zna biti zlobna… Svi će nas ogovarati po selu…”
“Neka pričaju! Zar nije važnije da naša djeca imaju što im treba? Zar nije vrijeme da postavimo granice?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo žrtvovali zbog njezinih prohtjeva – vlastitu sreću, mir u kući, pa čak i dostojanstvo.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i nazvala tetu Zoru.
“Zora, ovdje Ivana… Moram biti iskrena s vama. Ove godine ne možemo vam kupiti parfem koji ste tražili. Financijski smo u teškoj situaciji i nadam se da ćete razumjeti…”
Nastao je muk s druge strane linije. Onda je uslijedio hladan glas:
“Znači tako… Nakon svega što sam učinila za vas! Nema veze… Vidjet ćemo tko će vam doći kad vama nešto zatreba!”
Spustila sam slušalicu drhteći od straha i olakšanja istovremeno.
Dario me zagrlio: “Ponosan sam na tebe… Možda će sada napokon shvatiti da ne može više tako.”
Danima nakon toga osjećala sam se kao izdajica i kao heroj istovremeno. Ružica mi je poslala poruku podrške: “Napokon si rekla ono što svi mislimo!” Djeca su dobila nove tenisice i knjige.
Ali Zora nije više dolazila kod nas niti zvala Darija.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila – jesmo li mogli još malo izdržati? Ili smo napokon napravili ono što svaka obitelj mora – zaštitili svoje najbliže?
Je li ispravno žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđih očekivanja? Ili ipak treba znati reći dosta? Što biste vi učinili na mom mjestu?