Kad poziv vlastite kćeri boli više od tišine: Priča o ljubavi, razočaranju i nadi
“Opet zove. Znači treba joj nešto,” pomislim dok gledam kako mobitel treperi na stolu. Na ekranu piše: Lana. Moja kćer. Moje sve, a opet – tako daleka. Duboko udahnem, pokušavam smiriti drhtave ruke i javljam se.
“Mama, jesi doma? Treba mi tvoja kartica, znaš da mi je stipendija kasnila ovaj mjesec. I još mi je auto stao, a moram na faks. Možeš mi prebaciti?”
Nema ni ‘kako si’, ni ‘nedostaješ mi’. Samo zahtjev, kao da sam bankomat s toplim glasom. Osjetim kako mi srce preskoči, ali ne od radosti. “Naravno, dušo. Samo mi pošalji podatke,” izgovaram tiho, pokušavajući sakriti razočaranje.
Nakon što prekinem poziv, sjedim u tišini dnevne sobe. Zidovi su puni Laninih slika iz djetinjstva – osmijeh bezbrižnog djeteta, ruke oko mog vrata, crteži s natpisima ‘Najbolja mama na svijetu’. Gdje je nestala ta djevojčica? Kada smo se izgubile?
Muž, Zoran, već godinama nije s nama. Otišao je kad je Lana imala deset. Ostavio je prazninu koju sam pokušavala popuniti dvostrukom ljubavlju – i za sebe i za njega. Možda sam je previše štitila, možda sam joj previše davala. Sada mi se čini da sam joj dala sve osim onog najvažnijeg – osjećaja da ljubav nije uvjetovana novcem.
Sjećam se jedne večeri prošle zime. Lana je došla kući s fakulteta, umorna i nervozna. Sjela je za stol bez riječi.
“Hoćeš juhu? Napravila sam tvoju omiljenu, s domaćim rezancima,” ponudila sam.
“Ne treba mi juha, treba mi mir! I da prestaneš stalno brinuti! Nisam više dijete!” viknula je i zalupila vratima svoje sobe.
Te noći nisam spavala. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše prisutna? Ili možda premalo? Je li Lana osjećala teret mojih očekivanja ili samo moju ljubav?
Moja sestra Marija često mi govori: “Ivana, pusti je malo. Djeca danas imaju svoje svjetove. Ne možeš ih stalno držati pod staklenim zvonom.” Ali kako pustiti nekoga tko ti je sve na svijetu?
Ponekad se sjetim svog djetinjstva u malom selu kraj Osijeka. Moja mama, Kata, bila je stroga ali pravedna žena. Nije bilo puno nježnosti, ali znala sam da me voli. Kad sam rodila Lanu, obećala sam sebi da ću biti drugačija – toplija, otvorenija. Ali sada se pitam: jesam li pretjerala?
Prošli Božić bio je posebno težak. Lana je došla kući samo na jedan dan. Sjela je za stol s mobitelom u ruci.
“Lana, možeš li barem za blagdane ostaviti taj telefon?” zamolila sam.
“Mama, imam dogovor s prijateljima! Ne mogu sad pričati o kolačima i bakama!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Samo sam tiho ustala i otišla u kuhinju.
Nakon što je otišla, ostala sam sama s tanjurima i uspomenama na dane kad smo zajedno kitile bor i pjevale božićne pjesme. Sada su te pjesme samo tiha jeka u mojoj glavi.
Ponekad razgovaram s prijateljicom Senkom iz susjedstva. I ona ima sina koji živi u Zagrebu i javlja se samo kad mu nešto treba.
“Znaš, Ivana, nije do nas. Vrijeme se promijenilo. Djeca su danas drugačija,” tješi me Senka dok pijemo kavu na balkonu.
Ali ja ne mogu prihvatiti da je to jednostavno tako. Ne želim vjerovati da su ljubav i bliskost nestali iz naših života samo zato što živimo u drugom vremenu.
Jedne večeri Lana me nazvala uplakana.
“Mama… oprosti što te stalno gnjavim za novac… Samo… osjećam se izgubljeno ovdje među svim tim ljudima… Svi su tako sigurni u sebe, a ja ne znam gdje pripadam…”
Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetila da razgovaram sa svojom kćeri, a ne sa strankom koja traži uslugu.
“Dušo, uvijek ćeš imati svoje mjesto ovdje kod mene. Nisi sama,” šapnula sam kroz suze.
Taj razgovor nije promijenio sve preko noći. I dalje me zove najčešće kad joj nešto treba. Ali sada ponekad pošalje poruku: “Kako si danas?” ili “Sanjao/la sam te sinoć.” To su male iskre nade koje me drže.
Znam da nisam savršena majka. Znam da ni Lana nije savršena kćerka. Ali možda je to dovoljno – pokušavati iznova graditi mostove preko ponora nesporazuma i povrijeđenih osjećaja.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji krivi što djeca odlaze ili je to jednostavno cijena vremena u kojem živimo? Možemo li ikada ponovno pronaći put jedni do drugih ili ćemo zauvijek ostati zatočenici vlastite tišine?