Kad obitelj guši: Moja borba za granice i vlastiti život
“Opet zove tvoja mama!” viknula sam iz kuhinje, držeći mobitel u ruci kao da je užarena cigla. Zvuk njezina imena na ekranu izazvao mi je val mučnine. “Reci joj da smo zauzeti, molim te, Dario!”
Dario je samo slegnuo ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Ivana, znaš da se ona brine…”
“Brine?” prekinula sam ga, glas mi je zadrhtao. “Brine li se kad traži da joj platimo još jednu ratu kredita? Kad nas zove u ponoć jer joj je nestalo mlijeka? Kad ti brat šalje poruke da mu treba za gorivo?”
Dario je šutio. Pogledao je kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku, osjećala sam se kao strankinja u vlastitom domu. Naša mala kuhinja u Novom Zagrebu postala je bojno polje između mene i njegove obitelji.
Nisam uvijek bila ovakva. Kad smo se Dario i ja upoznali na fakultetu u Osijeku, bila sam puna snova. Maštala sam o toplom domu, djeci, vikendima na Dravi. Ali s vremenom, svaki moj plan sudario se s potrebama njegove obitelji. Prvo su to bile sitnice – pomoći oko selidbe, posuditi auto, pokupiti nešto iz trgovine. Onda su došle veće stvari: pozajmice, jamstva za kredite, stalni pozivi za “hitne” situacije.
Sjećam se prvog Božića kod njih u Bosanskoj Gradišci. Svi su sjedili za stolom, a njegova majka, Senada, gledala me kao da sam uljez. “Ivana, znaš li ti kuhati sarmu? Kod nas se to radi ovako…” I dok sam pokušavala zamotati listove kupusa, osjećala sam kako mi ruke drhte pod njezinim pogledom.
Godinama sam šutjela. Govorila sam sebi da je to normalno, da su obitelji na Balkanu povezane, da treba pomagati. Ali kad smo dobili Luku, sve je postalo teže. Svaki moj pokušaj da postavim granice završio bi svađom.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Luku, čula sam Darija kako razgovara s majkom u dnevnoj sobi.
“Ne možemo više, mama… Ivana je umorna, ja radim prekovremeno…”
“A šta ja da radim?” čuo se Senadin glas kroz vrata. “Znaš li ti koliko meni treba? Tvoj brat ne radi, otac je bolestan… Ako vi nećete pomoći, ko će?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. U tom trenutku poželjela sam vrisnuti: “A tko će meni pomoći? Tko će nas zaštititi?”
Sljedećih mjeseci situacija se samo pogoršavala. Dario je postajao sve povučeniji, a ja sve nervoznija. Počela sam izbjegavati zajedničke večere, gasiti mobitel kad bi zvali iz Gradiške. No svaki put kad bih pokušala razgovarati s Darijom, osjećala sam se kao da razgovaram sa zidom.
“Ivana, to su moji roditelji. Ne mogu ih ostaviti na cjedilu.”
“A što je s nama? Zar mi nismo tvoja obitelj? Zar Luka nije tvoj sin?”
Jedne subote ujutro, dok sam spremala doručak, zazvonio je mobitel. Bila je to njegova sestra Mirela.
“Ivana, možeš li nam posuditi 500 eura? Treba nam za popravak auta. Znaš kako je kod nas…”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao bankomat s nogama. Kad sam spustila slušalicu, suze su mi same krenule niz lice.
Te večeri sjela sam s Darijom za kuhinjski stol.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho. “Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja obitelj stalno nešto traži od nas. Nikad nije dosta. Mi nemamo ništa svoje – ni mir, ni novac, ni vrijeme.”
Dario je šutio dugo. Onda je samo rekao: “Znaš kakvi su moji… Ako im ne pomognemo, osjećam se kao loš sin.”
“A ja se osjećam kao loša žena i majka jer dopuštam da nas svi gaze!”
Nakon te večeri odlučila sam otići psihologu. Prvi put u životu priznala sam sebi da trebam pomoć.
“Ivana,” rekla mi je psihologinja Jasmina nakon nekoliko susreta, “imate pravo na svoje granice. Niste dužni žrtvovati svoj brak i zdravlje zbog tuđih očekivanja.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam polako učiti reći ‘ne’. Prvo sitnicama – ne mogu doći ovaj vikend, ne mogu posuditi novac ovaj mjesec. Svaki put kad bih to izgovorila, osjećala bih krivnju i strah od osude.
Ali s vremenom sam shvatila: ako ne zaštitim sebe i svoju obitelj, nitko drugi neće.
Jednog dana Dario me pogledao drugačije nego prije.
“Znaš,” rekao je tiho dok smo šetali Maksimirom s Lukom, “možda si ti u pravu. Možda smo previše dali svima osim sebi.”
Taj trenutak bio je prvi tračak nade nakon godina borbe.
Danas još uvijek učim postavljati granice. Još uvijek me boli kad čujem Senadin glas pun zamjerki ili kad Mirela pošalje poruku s novim zahtjevom. Ali više ne dopuštam da me njihova očekivanja guše.
Ponekad se pitam: koliko nas još živi ovako – rastrgani između ljubavi prema partneru i pritiscima obitelji? Koliko nas šuti iz straha od osude?
Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti i počnemo birati sebe.