Moj muž odbija raditi s mojim ocem, a ne može pronaći dobar posao: Naša obitelj pati
“Ne mogu više, Ana! Neću raditi za tvog oca, pa makar gladovali!” Ivan je bacio novine na stol, a ja sam osjetila kako mi srce tone. Već treću godinu gledam svog muža kako luta od jednog privremenog posla do drugog, dok nam računi rastu, a djeca šute pred praznim frižiderom. Moj otac, gospodin Stjepan, vlasnik je male građevinske firme u Sarajevu, i već mjesecima nudi Ivanu posao. Ali Ivan, tvrdoglav kao i uvijek, odbija.
“Zašto ne možeš barem pokušati? Tata ti nudi priliku, znaš da nam treba novac!” prošaptala sam, pazeći da djeca ne čuju. Ivan je sjeo na rub kreveta i zakopao lice u dlanove.
“Ne mogu, Ana. Tvoj otac me nikad nije poštovao. Sjećaš se kad sam prošli put radio kod njega? Pred svima me ponizio jer nisam znao rukovati onim strojem. Neću opet kroz to prolaziti.”
Sjetila sam se te scene. Otac je tada bio grub, ali i pod velikim stresom. Ipak, Ivanova povrijeđena muškost bila je jača od naše potrebe za sigurnošću. U našem malom stanu u Novom Zagrebu, zidovi su svjedočili našim svađama i tišinama koje su bile još teže od riječi.
Moja majka, Jasna, često me zove: “Ana, dijete moje, ne možeš ovako živjeti. Djeca rastu, treba im sve više. Reci Ivanu da se sabere ili neka dođe kod nas na selo dok ne nađe nešto.”
Ali Ivan nije htio ni čuti za povratak na selo. “Nisam ja seljak! Završio sam fakultet! Zar da sad kopam krompir kod tvojih?”
Ponekad ga razumijem. Bio je odličan student strojarstva u Mostaru, ali nakon što je njegov prijatelj Dario otišao iz firme gdje su zajedno radili, sve se promijenilo. Novi šef ga je maltretirao, smanjio mu plaću i tjerao ga da radi prekovremeno bez naknade. Ivan je izdržao nekoliko mjeseci, a onda dao otkaz.
Od tada je radio kao dostavljač hrane, pomagao na baušteli, čak i prodavao voće na pijaci. Svaki put bi se vratio kući slomljen i šutljiv. Djeca su ga počela izbjegavati jer nisu znala kako razgovarati s njim kad je ljut.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol. “Ana,” rekao je tiho, “znam da misliš da sam kukavica. Ali ne mogu više trpjeti poniženja. Tvoj otac nikad neće vidjeti u meni ništa osim propalog zeta.”
“Ali što ćemo onda? Koliko još možemo ovako? Ne mogu više gledati djecu kako mole za novu jaknu ili tenisice!”
Ivan je šutio. U njegovim očima vidjela sam strah i sram. Znao je da sam u pravu, ali ponos mu nije dao da popusti.
Sljedeći dan otišla sam kod oca. Sjeo je za stol s ozbiljnim izrazom lica. “Ana, ja bih Ivanu dao posao odmah. Ali mora znati da ovdje nema popusta jer je moj zet. Svi rade jednako.”
“Znam, tata. Ali on misli da ga ne poštuješ.”
Otac je uzdahnuo: “Nije lako biti muškarac danas. Ali nije ni lako biti otac koji gleda kako mu kćer pati.”
Vratila sam se kući s još većim teretom na srcu. Ivan me dočekao na vratima: “Jesi li mu opet išla kukati?”
“Ne kukam! Pokušavam spasiti našu obitelj!”
Te noći nismo spavali. Svatko na svojoj strani kreveta, okrenuti leđima jedno drugome.
Prošli su tjedni. Ivan je dobio poziv na razgovor za posao u jednoj firmi u Splitu. Nada se vratila u naše oči. Ali nakon intervjua javili su mu da traže mlađe kandidate s više iskustva.
“Zar sam stvarno postao višak?” pitao me kroz suze.
Djeca su počela osjećati napetost. Naš sin Filip sve češće bježi iz škole pod izgovorom da ga boli trbuh. Kći Lara šuti i crta tužne slike.
Jednog dana, dok sam prala suđe, Lara mi je prišla: “Mama, hoćemo li opet imati Božić kao prije?”
Nisam znala što reći.
Ivan je sjedio na balkonu i gledao u prazno. Pridružila sam mu se.
“Ivane,” rekla sam tiho, “možda bi mogao pokušati još jednom kod tate? Zbog nas.”
Dugo me gledao bez riječi.
Sljedeće jutro ustao je ranije nego inače i obukao radnu jaknu koju godinama nije nosio.
“Idem kod Stjepana,” rekao je kratko.
Nisam znala hoće li to biti novi početak ili još jedan kraj.
Ponekad se pitam: koliko daleko trebamo ići zbog ponosa? I što nam ostaje kad izgubimo sve osim njega?