Ostavljen na pragu: Priča o Adnanu i potrazi za pripadanjem

“Zašto baš ja?” šapnuo sam sebi dok sam gledao kroz prozor doma za nezbrinutu djecu na Koševu. Kiša je neumorno tukla po staklu, a ja sam stiskao stari plišani medvjedić, jedinu stvar koju su mi ostavili kad su me ostavili. Sjećam se, teta Jasmina mi je jednom rekla: “Adnane, nisi ti kriv što si ovdje. Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti kako treba.” Ali kako to objasniti djetetu koje svako jutro gleda kako druga djeca odlaze s roditeljima, a on ostaje?

Rođen sam s rijetkim genetskim poremećajem – koža mi je bila osjetljiva kao papir, a ruke su mi često bile u zavojima. Liječnici su rekli da je to Epidermolysis bullosa, ali meni je to samo značilo da sam drugačiji. Moja biološka majka, Azra, ostavila me ispred bolnice u Sarajevu, zamotana u staru deku. Nikad je nisam upoznao. Nikad nisam čuo njezin glas ni osjetio njezin zagrljaj. Samo sam imao papir na kojem je pisalo: “Oprostite. Ne mogu.”

U domu sam brzo naučio da život nije bajka. Dječaci poput mene nisu imali puno prijatelja. Neki su me zadirkivali zbog zavoja, drugi su me izbjegavali jer su mislili da ću ih zaraziti. Samo je Lejla, djevojčica iz Mostara koja je ostala bez roditelja u prometnoj nesreći, sjedila pored mene na doručku. “Ne brini, Adnane. Kad porastemo, bit ćemo svoji ljudi,” šapnula bi mi dok smo dijelili komadić bajatog kruha.

Godine su prolazile, a ja sam rastao između četiri zida doma, gledajući kako se odgajatelji smjenjuju, a prijatelji odlaze u nove obitelji. Meni se nitko nije javljao. Jednom su došli bračni par iz Tuzle, Amira i Senad, rekli su da žele usvojiti dijete. Teta Jasmina ih je povela do mene. “On je poseban dječak,” rekla je tiho. Amira me pogledala, osmjehnula se, ali čim je vidjela moje ruke pod zavojima, pogled joj se zamrznuo. “Možda… možda ćemo još razmisliti,” promrmljala je i povukla Senada za rukav.

Te noći sam prvi put plakao bez glasa, stisnut ispod pokrivača. Lejla me zagrlila i rekla: “Nije do tebe. Ljudi se boje onoga što ne razumiju.” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Srednja škola bila je još teža. Djeca iz razreda su me zvala “Zavojko” i smijala mi se kad bih preskakao tjelesni odgoj zbog rana na koži. Profesorica Mirjana jednom me pitala pred svima: “Adnane, zašto si uvijek bolestan?” Nisam znao što da kažem pa sam samo slegnuo ramenima.

Jednog dana, dok sam sjedio sam na klupi ispred škole, prišao mi je Faruk iz razreda. “Hej, izvini što te zezamo. Nisam znao da ti je stvarno teško.” Pogledao sam ga u oči i prvi put osjetio da me netko vidi kao osobu, a ne kao bolest.

Ali dom nije bio mjesto gdje se sanja o budućnosti. Teta Jasmina je često govorila: “Adnane, moraš biti jači od života.” Kad sam napunio osamnaest godina, morali su me iseliti iz doma. Dobio sam malu sobicu u studentskom domu na Bjelavama jer sam upisao Filozofski fakultet – smjer psihologija. Htio sam razumjeti ljude koji napuštaju i one koji ostaju.

Prvi dan na fakultetu bio je kao buđenje u drugom svijetu. Ljudi su bili odrasliji, ali predrasude su ostale iste. Na vježbama iz psihologije grupe, profesorica Selma me pitala: “Adnane, možeš li podijeliti s nama nešto o sebi?” Zastao sam, progutao knedlu i rekao: “Rođen sam s bolešću zbog koje mi je koža krhka kao papir. Odrastao sam u domu jer me majka nije mogla zadržati.” U učionici je zavladala tišina.

Nakon predavanja prišla mi je Aida iz Zenice. “Znaš, moj brat ima epilepsiju. Ljudi ga često gledaju kao čudaka. Ako ti treba društvo za kafu…” Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam toplinu u grudima.

Ali prošlost ne pušta tako lako. Jedne večeri dobio sam pismo – rukopis nepoznat, ali riječi poznate: “Oprosti što nisam mogla biti uz tebe. Nadam se da si pronašao sreću.” Srce mi je lupalo kao ludo. Bio je to prvi trag moje majke nakon dvadeset godina.

Lejla me nagovorila da joj odgovorim preko adrese iz pisma. Pisao sam joj dugo: “Ne znam tko si danas ni gdje si bila svih ovih godina. Ali želim znati – jesi li ikad pomislila na mene? Jesi li me voljela bar malo?”

Dani su prolazili bez odgovora. Svaki put kad bih čuo poštara na hodniku studentskog doma, srce bi mi preskočilo od uzbuđenja i straha.

Jednog jutra stiglo je novo pismo: “Dragi Adnane, svaki dan mislim na tebe. Nisam imala snage ni mogućnosti boriti se za tebe tada. Bila sam sama i bolesna. Znam da ne mogu ispraviti prošlost, ali želim ti reći – voljela sam te od prvog trenutka kad sam te ugledala.” Suze su mi klizile niz obraze dok sam čitao te riječi.

Lejla me zagrlila i rekla: “Sad znaš istinu. Možda nije onakva kakvu si želio, ali bar znaš da nisi bio zaboravljen.” I možda prvi put u životu nisam osjećao samo bol nego i olakšanje.

Danas radim kao psiholog-volonter u domu za nezbrinutu djecu gdje sam odrastao. Djeci pričam svoju priču i govorim im: “Niste vi krivi što ste ovdje. I vi zaslužujete ljubav.” Ponekad se pitam – koliko nas još hoda ovim gradom noseći rane koje nitko ne vidi? I ima li nade za nas koji smo od početka morali biti jači od života?