Sunce za tuđe živote: Priča o maloj Emi i posljednjem oproštaju

“Ne, ne dirajte je!” povikala sam, glas mi je pucao dok su medicinske sestre pokušavale nježno odvojiti moju ruku od Emine. Moja mala Ema, s onim kovrčavim pramenovima koji su joj uvijek padali preko čela, ležala je mirno, previše mirno za dijete koje je prije samo tjedan dana trčalo po našem dvorištu u Osijeku, smijući se dok je tjerala golubove.

Sjećam se kako je doktorica Jadranka spustila pogled, a njezine riječi su mi odzvanjale u glavi: “Ivana, vrijeme je. Moramo donijeti odluku.” U tom trenutku, svijet mi se srušio. Suprug Dario stajao je pored mene, nijem, lice mu je bilo sivo kao zidovi bolničke sobe. Znao je da nema povratka. Ema više nije disala sama. Strojevi su radili za nju.

“Ivana, molim te…” šapnuo je Dario, ali nisam ga mogla čuti. U mojoj glavi vrtjeli su se trenuci – Ema kako me grli za vrat, Ema kako pjeva “Zeko i potočić”, Ema kako me pita hoće li dobiti sestru. Nisam bila spremna pustiti je. Nikada ne bih bila spremna.

Ali onda su došle sestre – Mirela i Sanja – i tiho počele pjevati “Ti si moje sunce”. Emina omiljena pjesma. Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića dok sam joj milovala ruku, hladnu i krhku. “Mama te voli, sunce moje,” šapnula sam joj na uho.

Doktorica Jadranka prišla mi je i sjela kraj mene. “Ivana, znam da je ovo nezamislivo teško. Ali Emičini organi mogu spasiti drugu djecu. Možda negdje neka druga mama čeka čudo…”

Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala Darija. Njegove oči bile su crvene, ali klimnuo je glavom. “Ema bi to htjela,” rekao je tiho.

U tom trenutku, osjetila sam bijes prema svima – prema Bogu, prema sudbini, prema sebi što nisam mogla spasiti svoje dijete. Ali još više od toga, osjetila sam ljubav. Ljubav koja nije imala granica.

“U redu,” izgovorila sam jedva čujno. “Neka Ema bude sunce za tuđe živote.”

Nakon toga sve je bilo kao kroz maglu. Sestre su me vodile u malu sobu za roditelje. Dario je sjedio pored mene, držeći me za ruku, ali osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Sjećam se kako sam gledala kroz prozor na bolnički park gdje su djeca igrala nogomet. Pitala sam se hoće li netko od njih možda dobiti Emičino srce.

Moja mama, Ružica, stigla je iz Đakova istog dana. Zagrlila me i plakala sa mnom. “Ivana, nisi sama,” šaptala mi je kroz suze. Ali osjećala sam se kao da jesam.

Najteže je bilo reći Emi zbogom. Dali su nam sat vremena da budemo s njom prije nego što će je odvesti na operaciju. Sjela sam kraj njezinog kreveta i pričala joj priče koje je voljela – o vili koja spašava šumske životinje, o medvjediću koji traži mamu. Dario joj je ostavio plišanog zeku uz jastuk.

“Znaš li koliko te volimo?” pitala sam je tiho. “Tvoje srce će kucati dalje, negdje gdje ćeš opet trčati i smijati se.”

Kad su došli po nju, nisam mogla gledati. Okrenula sam glavu prema zidu i stisnula Darijevu ruku tako jako da mu je nokat pobijelio.

Dani nakon toga bili su magloviti. Ljudi su dolazili i odlazili iz našeg stana – susjedi iz zgrade donosili su kolače i juhe, prijateljica Marija iz Zagreba slala poruke podrške svaku večer. Ali najviše me boljelo kad bih čula dječji smijeh ispod prozora ili vidjela majke kako vode djecu u vrtić.

Jedne večeri, nekoliko tjedana kasnije, zazvonio je telefon. Bila je to doktorica Jadranka.

“Ivana,” rekla je nježno, “htjela sam vam reći da su Emičini organi spasili troje djece – jednog dječaka iz Splita i dvije djevojčice iz Sarajeva i Tuzle.”

Nisam znala što osjećam – ponos ili tugu? Suze su mi opet potekle niz lice.

Dario me zagrlio i šapnuo: “Ema živi dalje kroz njih.” Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak svjetlosti u toj tami.

Ali bol nije nestala. Svaki dan nosim prazninu u grudima koju ništa ne može ispuniti. Ljudi kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ja mislim da samo naučiš živjeti s njima.

Ponekad sanjam Emu – kako trči po livadi punoj maslačaka i smije se onim svojim zvonkim glasom. U tim snovima osjećam mir.

Pitam se često: Jesam li napravila pravu stvar? Bi li Ema bila ponosna na mene? Može li ljubav prema vlastitom djetetu biti toliko velika da ga pustiš da živi kroz druge?

Što biste vi učinili na mom mjestu?