Zašto bih sada brinula o njoj? U sjeni brata Zlatka: Priča jedne kćeri iz Sarajeva

“Zašto bih sada brinula o njoj?” ponavljala sam u sebi dok sam sjedila na rubu kreveta u hladnoj bolničkoj sobi. Majka je ležala ispred mene, blijeda i umorna, a Zlatko je stajao uz prozor, gledajući kroz staklo kao da ga se sve ovo ne tiče. “Ajla, možeš li joj donijeti vode?” upitala me sestra, ali nisam mogla ni ustati. U meni je ključala ljutnja koju sam godinama potiskivala.

Odrasla sam u sarajevskom naselju Grbavica, u stanu gdje su zidovi bili tanki, a riječi još tanje. Zlatko je bio godinu dana stariji od mene, ali kao da je bio svjetlosnim godinama ispred – barem u očima naših roditelja. Otac bi ga tapšao po ramenu: “Zlatko, ti si naš ponos!” Majka bi mu kuhala omiljene pite i uvijek imala vremena za njegove priče iz škole. Ja? Ja sam bila dobra kad nisam smetala.

Sjećam se jedne zime kad sam donijela peticu iz matematike. Ponosno sam pokazala svjedodžbu, a majka je samo kratko rekla: “Dobro, Ajla, ali Zlatko je osvojio drugo mjesto na natjecanju iz fizike.” Tada sam prvi put osjetila kako je biti nevidljiv. I tako je bilo godinama – Zlatko je bio zlatno dijete, ja sam bila ona druga.

Nisam imala kome reći koliko me to boli. Prijateljice su imale svoje probleme, a kad bih pokušala pričati s ocem, samo bi odmahnuo rukom: “Ajla, nemoj biti ljubomorna na brata.” Tako sam naučila šutjeti i povlačiti se u sebe. U školi sam bila tiha, marljiva, ali nikad dovoljno dobra da zaslužim pažnju koju je Zlatko dobivao bez truda.

Godine su prolazile. Zlatko je upisao Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, a ja sam otišla na Filozofski. Roditelji su bili razočarani: “Šta ćeš ti s tim knjigama? Trebala si biti kao brat.” Nisam imala snage boriti se s njihovim očekivanjima. Preselila sam kod prijateljice Lejle i radila dva posla da platim stanarinu. Zlatko je i dalje živio s roditeljima; sve mu je bilo servirano.

Kad sam prvi put dovela momka kući, majka ga nije ni pogledala. “Ajla, bolje bi ti bilo da se fokusiraš na posao. Muškarci dođu i prođu.” Zlatko je mogao dovesti koga god je htio – uvijek su bile dobrodošle. S vremenom sam prestala dolaziti kući osim za Bajram ili rođendane. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj porodici.

A onda je došla bolest. Majka je dobila moždani udar i sve se promijenilo – barem na površini. Otac me nazvao prvi put nakon mjeseci: “Ajla, trebaš doći pomoći oko majke.” Zlatko je bio zauzet poslom, naravno. Svi su očekivali da ja preuzmem brigu – ona koja nikad nije bila dovoljno dobra.

Prvih dana sam dolazila iz obaveze. Prala sam joj kosu, hranila je kašikom, slušala njene žalopojke o tome kako joj je teško. Nikad nije rekla hvala. Jedne večeri dok sam joj mijenjala posteljinu, tiho je prošaptala: “Zlatko mi se nije javio danas…” Nisam znala šta da kažem. U meni se lomilo sve ono što sam godinama gutala.

Jedne noći ostala sam duže jer otac nije mogao doći iz kafane na vrijeme. Sjedila sam pored majke i gledala kako spava. U polusnu je promrmljala: “Ajla… oprosti ako nisam bila dobra majka.” Suze su mi krenule niz lice – nisam znala jesam li ljuta ili tužna.

Sutradan sam pokušala razgovarati sa Zlatkom. “Zlatko, možeš li ti malo više dolaziti? Ne mogu sve sama.” Samo je slegnuo ramenima: “Ajla, znaš da imam puno posla. Ti si uvijek bila odgovornija od mene.” Osjetila sam kako mi srce puca – opet sam bila ona koja mora sve iznijeti na leđima.

Dani su prolazili u istoj rutini: posao, bolnica, kuća. Prijatelji su me zvali na kafu, ali nisam imala snage ni za šta osim za preživljavanje. Otac je bio odsutan, Zlatko nedostupan, a ja – ja sam bila tu jer nisam znala drugačije.

Jednog dana majka me pogledala ravno u oči: “Ajla, znaš li da te volim?” Nisam joj odgovorila. Nisam znala vjerujem li joj više. Sve te godine čekala sam te riječi, a sada su zvučale prazno.

Kad se oporavila dovoljno da može sama jesti i hodati uz štap, svi su odahnuli – osim mene. Ja sam ostala s pitanjem koje me proganja: Zašto uvijek očekuju od nas koji smo najmanje dobili da damo najviše? I hoće li ikada iko priznati koliko boli biti nevidljiv u vlastitoj porodici?

Možda nisam savršena kćerka, ali zar nisam zaslužila barem malo ljubavi? Šta vi mislite – jesmo li dužni brinuti o onima koji nas nisu znali voljeti?