Kad je naša zemlja postala tuđa briga
“Ne možeš ti to samo tako!” viknula je teta Ljubica dok je Filip stajao na blatnjavoj stazi ispred stare kuće. Kiša je padala po njegovoj jakni, a ja sam stajala nekoliko koraka iza njega, srce mi je tuklo kao da će iskočiti. “To je naša zemlja sada!” nastavila je, a ja sam osjetila kako me prošlost vuče natrag, u dane kad sam kao djevojčica trčala tim istim dvorištem, dok su mama i tata sadili šljive.
Nisam ni slutila da će povratak na tu parcelu izazvati toliko boli. Kad smo prije dvadeset godina prodali zemlju i preselili se u Zagreb zbog očevog posla, mislila sam da ostavljamo samo komad zemlje. Ali svaka zima u Zagrebu mirisala je na bosansku zemlju, a svaki Filipov crtež iz djetinjstva imao je brdo i staru šupu. Nikad mu nisam rekla koliko mi nedostaje to mjesto. Nisam ni znala da će ga on jednog dana poželjeti nazad.
Sve je počelo prošlog proljeća kad je Filip, sada otac dvoje djece, došao s idejom: “Mama, što misliš da pokušamo otkupiti onu našu staru zemlju? Djeca bi imala gdje trčati, a ti bi opet mogla saditi ruže.” Nisam imala snage reći mu istinu – da ta zemlja više nije samo naša, da su rane još svježe. Samo sam klimnula glavom i pustila ga da sanja.
Kad smo stigli u selo, dočekala nas je teta Ljubica, žena mog pokojnog strica Ivice. Nikad nije prežalila što smo prodali zemlju “tuđincima iz Zagreba”, kako nas je zvala. “Vi ste otišli, mi smo ostali!” govorila je svima. Sada je ta zemlja bila podijeljena između nje i obitelji Hadžić, koji su je kupili kad smo mi otišli.
Filip nije znao za stare svađe. Pristupio joj je s osmijehom: “Teta Ljubice, došli smo razgovarati o zemlji. Znam da ste vi sada vlasnici dijela, ali možda bismo mogli dogovoriti nešto…”
“Dogovoriti?” prekinula ga je oštro. “Vi ste otišli kad nam je bilo najteže! Ostavili ste sve iza sebe! Sad kad vam treba vikendica, sjetili ste se korijena?”
Filip je zbunjeno pogledao u mene. Nisam imala snage objasniti mu sve što se dogodilo kad smo odlazili – kako su se ljudi u selu osjećali izdano, kako su nas ogovarali po kafanama. Kako su govorili da smo izdali svoje.
“Mama?” šapnuo je Filip dok smo sjedili u autu nakon razgovora. “Zašto mi nikad nisi pričala o ovome?”
Nisam znala što reći. Suze su mi navrle na oči. “Nisam htjela da nosiš tu težinu. Mislila sam da će vrijeme izbrisati sve…”
Ali vrijeme nije izbrisalo ništa. Kad su Hadžići čuli da se raspitujemo o zemlji, odmah su podigli cijenu. “Ako hoćeš natrag ono što si prodao, plati duplo!” rekao mi je stari Mujo Hadžić na pijaci u Zenici. Osjetila sam sram i bijes – kao da sam izdala i njih i sebe.
U selu su počeli kružiti tračevi: “Vraćaju se Zagrepčani! Hoće opet biti gazde!” Moja sestrična Sanja me nazvala: “Jesi li normalna? Zar ti nije dosta što si jednom otišla? Sad bi opet miješala lonce?”
Filip nije odustajao. Svake subote vozio bi djecu iz Zagreba do sela, pokazivao im gdje sam ja nekad brala jagode, gdje je njegov djed popravljao ogradu. Djeca su bila oduševljena: “Tata, možemo li ovdje imati kućicu na drvetu?”
Ali svaki put kad bismo došli, osjećala sam poglede iza zavjesa. Ljudi nisu zaboravili. Neki su nas pozdravljali s osmijehom, ali većina je okretala glavu.
Jedne večeri Filip me pitao: “Mama, vrijedi li sve ovo? Vrijedi li boriti se za nešto što nam možda nikad više neće pripadati?”
Sjetila sam se svog oca kako sjedi na klupi ispred kuće i gleda zalazak sunca nad našom parcelom. Sjetila sam se majke koja mi šapće: “Zemlja nije samo zemlja. To si ti, to smo mi.” Ali sada sam shvatila – zemlja bez ljudi koji te žele tu nije dom.
Na kraju smo odustali od kupovine. Filip je bio razočaran, ali mislim da je shvatio – ponekad prošlost treba ostaviti tamo gdje pripada.
Danas često razmišljam o toj zemlji. O tome kako su naši snovi postali tuđa briga, kako su stare rane još uvijek otvorene. Pitam se: Jesmo li mi izdali zemlju ili je ona izdala nas? I može li čovjek ikada zaista otići od svojih korijena?
Što vi mislite – vrijedi li boriti se za prošlost ili treba pustiti da nas život vodi dalje?