Pod pritiskom se rađa snaga: Moja borba između obiteljskih očekivanja i traženja sebe
“Kira, jesi li ti normalna? Kako si mogla tako nešto napraviti?” Majčin glas parao je tišinu naše male kuhinje u Sarajevu, dok sam stajala nasuprot nje, držeći mobitel u ruci. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. “Mama, molim te… nisam to planirala. Nisam ni znala dok nije bilo kasno.”
Otac je sjedio za stolom, šutio i gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. Ali poznajem ga – kad šuti, najviše boli. “Kira, nisi dijete više. Očekivali smo više od tebe,” rekao je tiho, a ja sam osjetila kako mi se suze slijevaju niz obraze.
Sve se dogodilo tako brzo. Otišla sam na studentsku razmjenu u Prag, puna snova i želje za slobodom. Upoznala sam Darija, Bosanca iz Mostara koji je tamo radio kao kuhar. Bio je nježan, duhovit i osjećala sam se sigurno uz njega. Ali život ne pita kad će te iznenaditi. Nakon nekoliko mjeseci veze, saznala sam da sam trudna.
Prva reakcija bila je panika. Druga – strah. Treća – osjećaj potpune usamljenosti. Dario je bio uz mene, ali i on je bio preplašen. “Kira, možemo mi ovo zajedno. Nije idealno, ali…” govorio je dok smo sjedili na klupi kraj Vltave. Ali ja sam znala da ništa više nije isto.
Kad sam javila roditeljima, njihova reakcija me slomila. “Sramota! Šta će reći rodbina? Šta će reći komšije?” vrištala je mama kroz suze. Otac je samo odmahnuo glavom i izašao iz kuće.
Vratila sam se u Prag jer nisam imala gdje drugo. Dario je pokušavao biti podrška, ali i on je imao svoje demone – radio je po dvanaest sati dnevno, a kad bi došao kući, bio bi iscrpljen i nervozan. Novca nikad dovoljno. Stan smo dijelili s još jednim parom iz Hrvatske, Ivanom i Marinom, koji su često znali komentirati: “Ma što će vam dijete sad? Niste ni sebe sredili!”
Svaki dan bio je borba – s novcem, s nesanicom, s vlastitim mislima. Gledala sam druge djevojke na fakultetu kako bezbrižno piju kavu na Staroměstskom náměstí, a ja sam brojala kune i krune da kupim pelene i mlijeko.
Jedne večeri, kad je beba imala tri mjeseca i neprestano plakala od grčeva, sjela sam na pod kupaonice i počela plakati. Dario je došao do mene: “Kira, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da tonem.” Pogledala sam ga kroz suze: “A misliš da ja ne tonem? Sama sam u svemu ovome! Tvoja obitelj ni ne pita za nas! Moji me se stide!”
Te noći prvi put smo ozbiljno razmišljali o povratku kući. Ali gdje? U Sarajevu me čekala samo osuda i šutnja. Dario nije imao kamo – roditelji su mu umrli u ratu, a sestra mu živi u Njemačkoj i jedva preživljava.
Počela sam tražiti posao preko studentskih servisa – čistila sam apartmane turistima, prevodila tekstove za sitne novce, čuvala djecu bogatijih Čeha. Bilo je dana kad nisam imala snage ustati iz kreveta, ali beba nije pitala kako se osjećam.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz Sarajeva – rukopis moje majke. “Kira, možda nisam bila fer prema tebi. Teško mi je prihvatiti sve ovo, ali ti si moje dijete i volim te. Ako ti treba pomoć, javi se.” Plakala sam satima nakon toga.
Dario je sve više radio, a sve manje bio prisutan kod kuće. Počeli smo se udaljavati. Jedne večeri priznao mi je: “Kira, mislim da više ne mogu ovako. Volim tebe i malu, ali osjećam se izgubljeno.” Nisam ga mogla kriviti – ni sama nisam znala tko sam više.
Prošla je godina dana otkako sam postala majka. Naučila sam kuhati s malo novca, naučila sam kako utješiti bebu kad ništa drugo ne pomaže, naučila sam kako preživjeti dan po dan bez podrške koju sam očekivala od najbližih.
Jednog jutra probudila sam se s osjećajem mira kakav dugo nisam osjetila. Pogledala sam svoju djevojčicu kako spava i shvatila da sam ja ta koja mora biti jaka – zbog nje, zbog sebe.
Nazvala sam mamu: “Mama… oprosti što sam te povrijedila. Znam da nisi ovo željela za mene.” S druge strane čuo se tihi jecaj: “Samo dođi kući kad god poželiš. Sve ćemo nekako riješiti.” Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Dario je odlučio otići raditi u Njemačku – možda ćemo jednog dana opet biti obitelj, možda nećemo. Ali ja više nisam ona ista Kira koja je drhtala pred roditeljima i bojala se tuđeg mišljenja.
Danas živim u malom stanu na periferiji Praga s kćeri. Još uvijek brojim novac prije svake kupovine, još uvijek me zaboli kad vidim sretne obitelji na ulici ili kad čujem poznate riječi osude iz domovine. Ali naučila sam voljeti sebe kroz sve pogreške i slabosti.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi pod teretom tuđih očekivanja? Koliko nas ima snage izabrati sebe – čak i kad to znači izgubiti sve što smo mislili da nam pripada?