Kad te vlastita kći optuži: Priča o izdaji, oprostu i ponovnom pronalasku ljubavi
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, mama!” viknula je Lana, tresući se od bijesa. Stajala je nasred naše male kuhinje u Sarajevu, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. U rukama je držala izgužvanu platnu torbu iz koje su virile novčanice. “To je moj novac za fakultet! Kako si mogla?”
Nisam znala što reći. U tom trenutku, sve godine borbe, neprospavane noći i dvostrukih smjena u bolnici i na kiosku, činile su se uzaludnima. “Lana, nisam ti uzela novac. Samo sam ga premjestila na sigurno mjesto. Znaš kakva je situacija u zgradi, stalno netko provaljuje…”
“Ne laži!” prekinula me, a suze su joj klizile niz obraze. “Uvijek imaš izgovor! Tata je bio u pravu kad je otišao. Nikad nisi znala što radiš.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja druga uvreda. Sjetila sam se dana kad je Adnan otišao. Lana je tada imala samo dvije godine. Ostavio nas je bez riječi, bez objašnjenja, samo s porukom: “Nisam spreman za ovo.” Od tada sam bila sama protiv svijeta.
Godinama sam radila sve što sam mogla – čistila stubišta, prodavala povrće na pijaci, dežurala u bolnici kao medicinska sestra. Sve zbog Lane. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu, nikad nisam otišla na more. Samo da ona ima knjige, tenisice i priliku za bolji život.
Ali sada, kad je napokon upisala fakultet u Zagrebu, kad sam mislila da će nam život krenuti nabolje, doživjela sam najgoru izdaju – optužbu od vlastitog djeteta.
“Lana, molim te… Sjeti se svega što smo prošle. Nisam ti majka kakvu si željela, ali nikad ti ne bih naudila,” prošaptala sam.
Ona je samo odmahnula glavom i zalupila vratima. Ostala sam sama u kuhinji, gledajući u prazno. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bila je to Jasmina, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva.
“Ana, jesi dobro? Čula sam da si imala svađu s Lanom. Hoćeš doći na kafu?”
Nisam imala snage ni za razgovor, ali Jasmina me uvijek znala natjerati da progovorim.
“Ne znam više što da radim, Jasmina. Sve što sam gradila s Lanom sad se ruši pred mojim očima. Osjećam se kao da sam izgubila dijete drugi put. Prvi put kad ju je Adnan ostavio, drugi put sada kad me ona optužuje za nešto što nisam učinila.”
Jasmina me zagrlila i šapnula: “Daj joj vremena. Djeca znaju biti okrutna kad su povrijeđena ili zbunjena. Sjeti se sebe u tim godinama.”
Ali kako dati vremena kad svaki dan boli? Kad te vlastito dijete gleda kao stranca?
Sljedećih tjedan dana Lana nije dolazila kući. Nisam znala gdje je ni s kim je. Zvala sam njene prijateljice – Lejlu i Ivanu – ali ni one nisu znale ništa konkretno.
Jedne večeri dok sam sjedila sama uz prozor i gledala kišu kako pada po praznim ulicama Grbavice, zazvonio je zvono na vratima. Otvorila sam vrata i ugledala Adnana.
“Ana… mogu li ući?”
Srce mi je preskočilo. Nisam ga vidjela petnaest godina. Izgledao je starije, umornije, ali oči su mu bile iste – tople i pomalo tužne.
“Što hoćeš?” upitala sam hladno.
“Došao sam zbog Lane. Zvala me… Rekla mi je što se dogodilo. Ana, znaš da nikad nisam bio dobar otac, ali možda sad mogu pomoći.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. “Sad si se sjetio biti otac? Kad je najteže? Gdje si bio svih ovih godina? Kad joj je trebala podrška? Kad sam ja radila tri posla da preživimo?”
Adnan je sjeo za stol i pokrio lice rukama. “Znam da nema opravdanja. Ali Lana me treba sada. I tebe treba više nego ikad. Samo… ne zna to pokazati.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o svojoj majci koja me učila da uvijek praštam, o Adnanovoj izdaji, o Laninoj boli koju nisam znala prepoznati.
Sutradan sam otišla do fakulteta u Zagrebu gdje je Lana studirala psihologiju. Čekala sam je ispred zgrade dok nije izašla s predavanja.
“Lana! Molim te, saslušaj me samo minutu,” rekla sam kroz suze.
Ona me pogledala hladno, ali nije pobjegla.
“Znam da si ljuta na mene. Znam da misliš da ti ne vjerujem ili da ti želim zlo. Ali ja sam sve radila zbog tebe – možda nespretno, možda pogrešno, ali iz ljubavi. Ako želiš da odem iz tvog života, otići ću… ali znaj da te volim više od svega na svijetu.”
Lana je šutjela nekoliko trenutaka pa prošaptala: “Mama… bojim se da ću postati kao ti – umorna, ogorčena i sama. Zato sam tako reagirala… Nisam znala kako drugačije pokazati koliko me boli sve ovo što smo prošle.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena i obje zaplakale.
Danas, petnaest godina nakon što nas je Adnan napustio, sjedimo zajedno za stolom – Lana, Adnan i ja – pokušavajući izgraditi ono što nam je život srušio.
Ponekad se pitam: Može li se povjerenje obnoviti nakon izdaje? Može li ljubav pobijediti sve nesporazume? Što vi mislite?