Ostavljena s trudnom snahom dok mi sin odlazi na službeni put: Razotkrivanje njihove podmukle igre
“Ne mogu više, Damire! Ne mogu!” Ana je vikala iz kuhinje, dok sam ja sjedila za stolom, stisnutih šaka, pokušavajući ne zaplakati pred njima. Damir je stajao nasred hodnika, torba već spakirana, pogleda uperenog u pod. “Ana, molim te, smiri se. Znaš da moram na taj put. Nije mi lako ostaviti te samu, pogotovo sad kad si trudna…”
“Nije ti lako? A meni je lako? Tvoja majka mi diše za vratom svaki dan!”
Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam željela biti teret, ali otkako su ostali bez posla i novca, sve je palo na mene. Moj mali stan u Novom Zagrebu postao je tijesan, a napetost se mogla rezati nožem. Damir je radio u jednoj privatnoj firmi, ali su mu smanjili plaću. Ana je ostala bez posla u trgovini. Sve što su imali bila sam ja i moja penzija.
“Ana, nisam ti ja neprijatelj,” prošaptala sam, ali ona me samo oštro pogledala i okrenula leđa. Damir je poljubio u čelo i izašao iz stana, ostavljajući nas dvije same.
Tog dana sam prvi put osjetila da nešto nije u redu. Ana je cijeli dan šutjela, povremeno bi plakala u sobi. Navečer sam joj donijela čaj. “Ana, ako ti treba išta… znaš da sam tu.”
Pogledala me s tugom i nekom gorčinom. “Znam, hvala.”
Noću nisam mogla spavati. Slušala sam kako šeta po stanu, kako razgovara na mobitel šaptom. Sljedećih dana postalo je još čudnije. Ana je počela naručivati hranu preko interneta, kupovati stvari koje si nismo mogli priuštiti. Kartica mi je bila prazna prije kraja mjeseca.
Jednog jutra, dok sam čistila dnevni boravak, naišla sam na papirić ispod kauča. Bio je to ispis s banke – transfer novca na Anino ime iz nekog drugog grada. Srce mi je zalupalo. Nisam željela biti ona svekrva koja njuška po stvarima, ali nisam mogla ignorirati osjećaj da me netko iskorištava.
Te večeri, dok je Ana gledala seriju, sjela sam kraj nje. “Ana, možemo li razgovarati?”
Pogledala me nervozno. “Možemo.”
“Znam da vam nije lako. Ali moramo biti iskrene jedna prema drugoj. Vidjela sam ispis s banke… Odakle ti taj novac?”
Zaledila se na sekundu pa brzo odgovorila: “To mi je mama poslala iz Tuzle. Treba mi za bebu.”
Nisam joj vjerovala. Poznavala sam njezinu obitelj – nisu imali ni za sebe.
Sljedećih dana nastavila sam pratiti što se događa. Jednog popodneva čula sam kako razgovara s nekim na mobitel: “Ne brini, sve ide po planu. Njegova mama nema pojma… Još malo pa ćemo imati dovoljno da odemo odavde.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Otišla sam do kupaonice i plakala kao dijete. Moj sin i njegova žena – planirali su me iskoristiti i nestati čim im više ne budem trebala.
Nisam znala što da radim. Nisam imala nikoga kome bih se povjerila – muž mi je umro prije pet godina, prijateljice su se rasule po svijetu ili su bile zauzete svojim problemima.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Damirom čim se vrati s puta. Ali on me nazvao ranije nego što sam očekivala.
“Mama, Ana ti je rekla da joj treba još novca za preglede?”
“Damire… moramo razgovarati kad dođeš kući.”
Osjetila sam njegovu nelagodu kroz slušalicu.
Kad se vratio, sjeli smo za stol. Ana je sjedila nasuprot meni, ruku položenih na trbuh.
“Što se događa?” pitao je Damir.
Duboko sam udahnula: “Damire, volim te više od svega na svijetu. Ali osjećam da me iskorištavate. Vidjela sam ispis s banke i čula Anin razgovor… Planirate otići čim skupite dovoljno novca?”
Ana je problijedjela. Damir je pogledao u nju pa u mene.
“Mama… nije to tako kako misliš… Samo smo htjeli malo sigurnosti prije nego što krenemo dalje… Nismo htjeli da patiš.” Glas mu je drhtao.
“A što misliš kako se sad osjećam?” suze su mi tekle niz lice.
Ana je zaplakala: “Nisam znala što drugo… Bojala sam se da ćemo završiti na ulici! Moji roditelji nemaju ništa, a ovdje barem imamo krov nad glavom…”
Damir ju je zagrlio, ali ja nisam mogla više slušati.
“Znate li koliko me boli što ste mi lagali? Da ste mi rekli istinu, pomogla bih vam koliko mogu – ali ovo… Ovo ne mogu oprostiti tek tako.” Ustala sam i otišla u svoju sobu.
Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o žrtvama koje sam podnijela za njih, o ljubavi koju sam im davala bezuvjetno.
Ujutro su me čekali za stolom.
“Mama,” rekao je Damir tiho, “žao nam je. Obećavamo da ćemo biti iskreni od sada.” Ana je samo šutjela i brisala suze.
Nisam znala što da kažem. Srce mi je bilo slomljeno, ali nisam mogla okrenuti leđa vlastitoj obitelji.
Danas još uvijek živimo zajedno – ali ništa više nije isto. Povjerenje se teško vraća kad jednom pukne.
Pitam se često: Jesam li pogriješila što sam im vjerovala? Je li ljubav prema obitelji dovoljna da preboliš izdaju? Što biste vi učinili na mom mjestu?