Između Dvoje Svjetova: Priča o Ženi u Sjenama Tuđe Porodice
“Opet ideš kod Tarika?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala Dinu kako u hodniku navlači jaknu. Nije me ni pogledao, samo je kratko odgovorio: “Znaš da mu je teško, Ivana. Ne mogu ga ostaviti samog.”
Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena tišinom koja je postala moj stalni saputnik otkako sam se udala za Dinu prije dvije godine. U početku sam mislila da će sve biti lakše – da će ljubav biti dovoljna da premosti sve razlike, da ću s vremenom pronaći svoje mjesto u njegovom životu, pa i u životu njegovog sina iz prvog braka. Ali svaki put kad bi Tarik nazvao, Dino bi ostavljao sve – mene, naše planove, pa čak i naše tihe večere uz seriju koju smo zajedno gledali – i odlazio k njemu.
“Ivana, ne možeš očekivati da biram između vas dvoje,” rekao mi je jednom, kad sam skupila hrabrosti da mu priznam kako se osjećam. “On je moj sin. Ti si odrasla žena, možeš razumjeti.”
Ali nisam razumjela. Nisam razumjela zašto sam uvijek druga, zašto se osjećam kao podstanar u vlastitom domu. Moja prijateljica Sanja mi je govorila: “Moraš biti strpljiva. Djeca iz prvog braka su uvijek osjetljiva tema.” Ali koliko dugo treba biti strpljiv? Koliko dugo treba čekati da te neko vidi i čuje?
Jedne subote, dok sam sama pila kafu na balkonu, Dino je došao kući kasno navečer. Tarik je imao temperaturu, pa je Dino ostao kod bivše žene, Lejle, da ga pazi. Nisam mogla vjerovati – cijelu noć nije bio kod kuće. Kad sam ga pitala zašto nije barem nazvao, samo je slegnuo ramenima: “Nisam imao vremena. Tarik je povraćao cijelu noć.”
U meni se nešto slomilo. Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoju vrijednost, pa čak i svoju odluku da se upustim u vezu s čovjekom koji već ima porodicu iza sebe. Moja majka mi je govorila: “Ivana, nisi ti kriva što si zaljubljena. Ali moraš znati gdje ti je mjesto.” A gdje je to mjesto? U sjeni tuđe porodice?
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli u tišini, skupila sam snagu i rekla: “Dino, osjećam se kao da me nema. Kao da sam nevidljiva kad god Tarik zove. Znam da ti je on važan, ali zar ja nisam? Zar naš život nije vrijedan tvoje pažnje?”
Dino je uzdahnuo i pogledao me onim umornim očima koje su nekad bile pune života: “Ivana, ne znaš kako je to biti razveden otac. Osjećam krivicu svaki put kad ga ostavim kod Lejle. On nema nikoga osim mene.”
“A ja?” upitala sam tiho. “Zar ja nemam nikoga osim tebe?”
Nije odgovorio. Samo je ustao od stola i otišao u spavaću sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj grad, posao koji sam voljela u Zagrebu, prijatelje koje viđam sve rjeđe jer više nemam vremena ni energije za druženja. Sve zbog ljubavi koja me sada guši.
Sutradan sam otišla kod Sanje na kafu. Sjela sam za njen kuhinjski stol i počela plakati kao dijete.
“Ivana, moraš razgovarati s njim ozbiljno,” rekla mi je Sanja. “Ne možeš stalno biti druga. Ako te voli, naći će način da te uključi u svoj život – i u život svog sina. Moraš mu reći kako se osjećaš, ali bez optužbi. Samo iskreno.”
Vratila sam se kući odlučna da pokušam još jednom. Kad je Dino došao s posla, sjeli smo na kauč.
“Dino, želim biti dio tvog života – cijelog tvog života, uključujući Tarika. Ali ne mogu više ovako. Osjećam se usamljeno i odbačeno. Možemo li pokušati nešto promijeniti? Možda da zajedno provodimo vrijeme s Tarikom? Da i ja budem uključena?”
Dugo me gledao šutke.
“Ne znam hoće li Tarik to prihvatiti,” rekao je napokon. “On još uvijek pati zbog razvoda. Bojim se da će te odbaciti kao što odbacuje sve što nije dio njegovog starog života.”
“Ali ja nisam tvoj neprijatelj,” rekla sam tiho. “Želim biti tvoj partner – i njemu prijateljica, ako mi dopustiš.”
Dogovorili smo se da sljedeći vikend provedemo zajedno – Dino, Tarik i ja. Pripremila sam kolače koje Tarik voli i pokušala biti što opuštenija.
Ali atmosfera je bila napeta. Tarik me jedva pogledao cijelo popodne. Kad god bih nešto predložila, pravio se da me ne čuje ili bi odgovarao samo ocu.
Nakon što su otišli igrati nogomet ispred zgrade bez mene, ostala sam sjediti sama za stolom.
Te večeri Dino mi je rekao: “Vidiš da nije lako. Možda treba još vremena.”
Ali koliko još vremena? Koliko još puta moram gledati kako odlaze bez mene? Koliko još puta moram gutati suze dok slušam kako pričaju o stvarima iz prošlosti u kojoj ja nisam postojala?
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam vjerovala da ljubav može sve pobijediti. Ponekad mislim da bih trebala otići dok još imam snage.
Ali onda se sjetim svih lijepih trenutaka s Dinom – onih rijetkih dana kad smo samo nas dvoje, kad me pogleda kao nekad i kad osjetim da ipak pripadam negdje.
Možda negdje postoji mjesto za mene u ovoj priči – ali hoću li ga ikada pronaći?
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad si uvijek druga? Ili treba znati kada reći dosta?