Djevojčica koja je čekala mamu: Priča o izgubljenoj nadi i novoj obitelji

“Lana, molim te, spakiraj svoje stvari. Moramo ići odmah.” Glas gospođe Mire, socijalne radnice, bio je tih, ali odlučan. Stajala sam u pidžami, držeći plišanog medu kojeg mi je mama poklonila za sedmi rođendan. U hodniku su svjetla blještala kao reflektori na nekoj pozornici, a susjedi su šaptali iza poluotvorenih vrata. Noge su mi drhtale, a srce mi je tuklo tako glasno da sam mislila da će svi čuti.

“Gdje je mama?” upitala sam, glasom koji je bio tanak poput konca.

Gospođa Mira je izbjegla moj pogled. “Mama… ona sad ne može biti s tobom. Ali obećavam ti, Lana, bit ćeš na sigurnom.”

Nisam razumjela. Nisam znala da je mama otišla zauvijek. Vjerovala sam da će se vratiti, kao što se uvijek vraćala nakon noćnih smjena u bolnici ili kad bi nestala na nekoliko dana. Ali ta noć bila je drugačija. Te noći sam izgubila sve što sam poznavala.

Prvi dani u domu za nezbrinutu djecu u Sarajevu bili su magloviti. Soba s četiri kreveta, miris dezinficijensa i tišina koju su povremeno prekidali jecaji drugih djevojčica. Najviše sam se sprijateljila s Eminom, djevojčicom iz Mostara koja je stalno crtala cvijeće po bilježnicama. “Moja mama voli ruže,” rekla bi mi dok bi sjenčila latice. “A tvoja?”

“Moja… voli more,” slagala sam, jer nisam znala što drugo reći. Istina je bila da više nisam znala što moja mama voli. Nisam znala ni gdje je.

Svake subote dolazili su ljudi – parovi koji su gledali nas kao da biraju voće na pijaci. Neki su bili nasmijani, neki ozbiljni, a neki su samo šutjeli i promatrali. Ja sam uvijek sjedila u kutu, stiskajući medu i čekajući da se pojavi moja mama. Vjerovala sam da će doći po mene, kao što je obećala.

Godine su prolazile. Emina je otišla prva – usvojila ju je obitelj iz Tuzle. Sjećam se kako me grlila i šaptala: “Bit ćeš ti sljedeća, Lana. Samo vjeruj.” Ali ja nisam vjerovala nikome osim mami.

Jednog dana došli su Ana i Dario iz Zagreba. Bili su drugačiji od ostalih – nisu me ispitivali o ocjenama u školi niti o tome volim li pse ili mačke. Ana je samo sjela kraj mene i tiho rekla: “Znaš, ja sam isto jednom čekala nekoga tko se nikad nije vratio.” Pogledala sam je u oči i prvi put osjetila da netko razumije moju bol.

Nakon nekoliko mjeseci posjeta i razgovora, preselila sam se kod njih u Zagreb. Novi grad, nova škola, novi ljudi – sve mi je bilo strano i hladno. Prve noći nisam mogla zaspati; plakala sam u jastuk i šaptala maminu pjesmu koju mi je pjevala prije spavanja.

Ana je ulazila svake večeri u moju sobu i sjedila kraj mene bez riječi. Jedne noći upitala me: “Lana, želiš li pričati o njoj?” Odmahnula sam glavom, ali ona nije otišla. Samo me držala za ruku dok nisam zaspala.

U školi su me djeca ispitivala zašto imam drugačiji naglasak, zašto ne pričam o roditeljima na roditeljskom sastanku, zašto uvijek nosim isti stari medvjedić u torbi. Neki su me zadirkivali: “Ona je iz doma!” Često sam bježala u školsku knjižnicu gdje sam satima čitala knjige o dalekim svjetovima.

Jednog dana, dok sam crtala more na satu likovnog, učiteljica Ivana prišla mi je i pitala: “Zašto uvijek crtaš more?” Nisam znala odgovoriti. Možda zato što sam željela pobjeći negdje daleko, tamo gdje boli nema.

S vremenom sam počela prihvaćati Anu i Darija kao svoje roditelje. Dario me vodio na utakmice Dinama, a Ana me učila kuhati sarmu i pitu od jabuka kao njena baka iz Osijeka. Počela sam osjećati toplinu doma koju nisam imala godinama.

Ali rana od mame nije zarasla. Svake godine na moj rođendan ostavljala bih poruku na Facebook profilu koji više nije bio aktivan: “Mama, čekam te.” Nikad nije odgovorila.

Jednog dana stiglo je pismo iz Sarajeva – mama je umrla u bolnici nakon duge bolesti. Srušio mi se svijet po drugi put. Plakala sam satima, a Ana me držala u naručju kao da može zagrljajem zalijepiti sve slomljene dijelove mene.

Nakon toga dugo nisam pričala ni s kim. Zatvorila sam se u sebe, odbijala jesti i izlaziti iz sobe. Dario mi je ostavljao poruke na vratima: “Lana, volimo te bez obzira na sve.” Ana mi je donosila čaj i tiho sjedila kraj mene.

Jedne večeri skupila sam snagu i upitala Anu: “Zašto ste me uzeli? Mogli ste imati svoje dijete.” Ana me pogledala kroz suze: “Zato što si ti naše dijete. Ne po krvi, nego po srcu.” Tada sam prvi put osjetila da možda ipak pripadam negdje.

Danas imam 18 godina i spremam se upisati fakultet psihologije. Želim pomagati djeci koja su prošla isto što i ja – djeci koja čekaju nekoga tko možda nikad neće doći. Naučila sam da obitelj nisu samo oni koji te rode, nego oni koji te vole kad si slomljen.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da me mama nikad nije napustila? Bi li znala cijeniti ljubav koju danas imam? Možda nikad neću saznati odgovor, ali znam jedno – nada nikad ne umire dokle god imaš nekoga tko te voli.

A vi? Vjerujete li da ljubav može zaliječiti i najdublje rane?