Godinu dana bez posjeta, jedan poziv i tajna punčeva: Što je zapravo skrivao njegov iznenadni dolazak?
“Zašto sad? Zašto baš sada, kad nam je najteže?” ponavljao sam u sebi dok sam gledao Anu kako nervozno prebire po šalici kave. Telefon je zazvonio sinoć, a s druge strane bio je njezin otac, gospodin Stjepan. Godinu dana nije nas ni nazvao, a sada odjednom – “Dolazim sutra. Moramo razgovarati.”
Ana je šutjela, ali vidio sam joj u očima strah. Nije to bio običan strah od susreta s roditeljem, već onaj duboki nemir koji se javlja kad znaš da nešto nije u redu. “Možda je bolestan? Možda treba pomoć?” šaptala je više sebi nego meni. Ja sam samo slegnuo ramenima, ali istina je bila da smo oboje osjećali isti teret – što ako nam dolazi suditi? Što ako zna za naše probleme?
Naš mali stan u Novom Zagrebu bio je sve samo ne dom iz snova. Zidovi su bili tanki, grijanje loše, a svaki mjesec borili smo se s računima. Ana je radila u vrtiću, ja sam vozio dostave za jednu aplikaciju. Sanjali smo o vlastitom stanu, ali cijene su rasle brže od naših plaća. Svaka svađa završavala je istim pitanjem: “Kad ćemo napokon imati nešto svoje?”
Stjepan je stigao točno u podne. Ušao je bez osmijeha, s koferom u ruci i pogledom koji nije tražio oprost. Ana mu je skočila u zagrljaj, ali on ju je samo kratko potapšao po ramenu. Meni je pružio ruku, hladnu i čvrstu.
“Moramo razgovarati,” rekao je čim smo sjeli za stol. “Neću dugo ostati.”
Ana je pokušala započeti razgovor o svakodnevnim stvarima – kako su mu unuci, kako posao – ali Stjepan ju je prekinuo.
“Nisam došao zbog toga. Došao sam jer sam napravio nešto što nisam smio. I trebam vašu pomoć.”
U tom trenutku osjetio sam kako mi srce lupa u grlu. Ana je problijedila.
“Tata, što se dogodilo?”
Stjepan je duboko uzdahnuo i pogledao nas oboje.
“Prije godinu dana… izgubio sam posao. Nisam vam htio reći. Sramio sam se. Mislio sam da ću brzo naći novi, ali… nije išlo. Počeo sam posuđivati novac od ljudi od kojih nisam trebao. Sad mi prijete. Ako ne vratim dug do kraja mjeseca, ne znam što će biti.”
Tišina je bila teža od svega što sam ikad osjetio. Ana je počela plakati.
“Zašto nam nisi rekao? Mogli smo ti pomoći!”
Stjepan je odmahnuo glavom.
“Nisam htio biti teret. Vi ionako imate svojih problema. Znam da sanjate o stanu… Zato sam došao. Imam prijedlog, ali znam da nije fer prema vama.” Pogledao me ravno u oči.
“Imam malu vikendicu kod Ogulina. Nije puno, ali vrijedi nešto. Ako mi pomognete vratiti dug, prepisat ću vam vikendicu. Možete ju prodati ili iznajmiti, možda vam to pomogne za stan.”
Ana me pogledala kroz suze.
“Marko, što ćemo?”
Bio sam bijesan i tužan istovremeno. S jedne strane, to je bila prilika koju nismo smjeli propustiti – možda jedini način da dođemo do novca za stan. S druge strane, znao sam što znači upustiti se u tuđe dugove, pogotovo kad su u pitanju ljudi koji prijete.
Noć smo proveli bez sna. Ana je šutjela, ja sam vrtio scenarije po glavi: što ako nas uvuku u probleme? Što ako izgubimo sve?
Ujutro smo sjeli sa Stjepanom.
“Tata,” rekla je Ana tiho, “pomoći ćemo ti. Ali moraš nam reći sve – koliko duguješ, kome, i što točno očekuješ od nas.”
Stjepan je izvadio papire iz kofera – ugovore o zajmu, poruke prijetnji, čak i slike automobila koji ga prate po kvartu.
“Dugujem 20 tisuća eura,” rekao je slomljeno.
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“To nije mala stvar,” rekao sam tiho.
“Znam,” odgovorio je Stjepan, “ali nemam više nikoga osim vas.”
Tih dana Ana i ja smo razgovarali više nego ikad prije – o povjerenju, o obitelji, o tome koliko daleko smo spremni ići za one koje volimo. Odluka nije bila laka: prodali smo auto, digli kredit na minimalni iznos koji smo mogli dobiti i posudili nešto novca od mojih roditelja.
Kad smo predali novac Stjepanovim vjerovnicima, osjećao sam se kao da sam prodao dio sebe – sigurnost koju sam gradio godinama nestala je u jednom trenu.
Stjepan nam je prepisao vikendicu i otišao natrag u svoj stan u Osijeku. Ana i ja smo ostali sami s osjećajem praznine i neizvjesnosti.
Mjesecima kasnije prodali smo vikendicu i napokon skupili dovoljno za kaparu za mali stan na periferiji Zagreba. Ali cijena koju smo platili bila je puno veća od novca – povjerenje u obitelj bilo je poljuljano, a rana koju nam je Stjepanova tajna ostavila još uvijek nije zacijelila.
Ponekad se pitam: Jesmo li napravili pravu stvar? Koliko daleko treba ići zbog obitelji? I gdje završava granica između pomoći i žrtvovanja vlastite sreće?