Kad te vlastita krv ostavi: Priča iz bolničke sobe
“Ne mogu, Damire. Ne mogu doći po tebe. Snađi se sam, molim te.” Glas moje sestre Ivane bio je hladan, gotovo neprepoznatljiv, dok sam stiskao mobitel u drhtavoj ruci. U bolničkoj sobi mirisalo je na dezinfekciju i tuđu nemoć. Kroz prozor je ulazilo sivo, zagrebačko jutro, a ja sam osjećao kako mi se srce steže više nego kad me pogodio moždani udar prije tri dana.
“Ivana, molim te… jedva hodam. Ne znam ni gdje su mi papuče. Samo da me netko odveze kući. Ne tražim ništa više.”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Damire, znaš da imam posla. I djeca su mi bolesna. Neka ti netko drugi pomogne.”
Prekinula je. Ostao sam zuriti u ekran, kao da će se predomisliti i nazvati natrag. Ali nije. Nikad nije.
Sjećanja su navirala kao valovi: ona večer kad sam joj rekao da je sebična jer nije došla na tatinu sahranu; dan kad je ona meni predbacila što sam prodao djedovu kuću bez da je pitala; godine šutnje između nas, ispunjene samo kratkim, službenim porukama za rođendane i Božić.
Sada, kad sam slab i izgubljen, kad mi je svaka sitnica borba, shvatio sam koliko sam zapravo sam. Medicinska sestra, Jasmina, ušla je u sobu s osmijehom koji nije mogao sakriti umor.
“Gospodine Damire, jeste li spremni za otpust?”
“Ne znam… Nema tko doći po mene. Sestra ne može.”
Pogledala me s razumijevanjem koje samo netko tko svakodnevno gleda tuđu bol može imati. “Mogu vam naručiti taksi ili sanitetski prijevoz, ali to morate sami platiti.”
Klimnuo sam glavom, osjećajući kako mi se oči pune suzama. Nisam plakao otkad sam bio dijete, ali sada nisam mogao zaustaviti ni slabost ni sram.
Dok sam čekao na hodniku, gledao sam druge pacijente kako odlaze u zagrljaj svojih najmilijih. Neki su plakali od sreće, drugi su šutjeli, ali svi su imali nekoga tko ih vodi kući. Ja sam bio samo još jedan čovjek kojeg nitko ne čeka.
U taksiju sam šutio, gledajući kroz prozor poznate ulice koje su mi sada izgledale strano. Vozač, Senad, pitao me: “Jeste li dobro? Treba li vam pomoć do stana?”
“Ne treba… Hvala,” promrmljao sam.
U stanu me dočekala tišina. Na stolu su još stajale stare novine i šalica sasušene kave od prije moždanog udara. Sjeo sam na kauč i pustio da me preplavi umor.
Navečer sam pokušao nazvati Ivanu još jednom. Javio se njezin muž, Goran.
“Damire, Ivana je zauzeta s djecom. Šta trebaš?”
“Ništa… Samo sam htio čuti sestru.”
“Znaš da joj nije lako zadnjih mjeseci. I ti si mogao više pomoći kad je mama bila bolesna. Svi imamo svoje probleme.”
Prekinuo je prije nego što sam stigao išta reći.
Te noći nisam mogao spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nismo izgovorili: oprosti, fališ mi, žao mi je što smo se udaljili. Sjetio sam se djetinjstva u malom stanu na Trešnjevci: kako smo Ivana i ja dijelili krevet dok nismo dobili svoju sobu; kako smo zajedno plakali kad nam je pas uginuo; kako smo jedno drugo štitili od tatinih pijanih ispada.
Gdje smo točno pogriješili? Kad smo prestali biti obitelj?
Sljedećih dana nitko me nije zvao. Prijatelji su nestali još prije par godina kad sam ostao bez posla i zatvorio se u sebe. Komšije su znali samo klimnuti glavom na stubištu.
Jednog jutra zazvonio je mobitel. Bila je to mama iz Mostara, glas slab ali topao.
“Sine, čula sam što ti se dogodilo. Zašto mi nisi rekao?”
“Nisam htio da se brineš… Ivana nije mogla doći po mene iz bolnice.”
Mama je uzdahnula: “Vi ste braća i sestre, Damire. Nemojte dozvoliti da vas ponos uništi. Znam da ste oboje povrijeđeni, ali život je kratak… Kad mene više ne bude, ostat ćete sami jedno drugome.”
Nisam znao što reći.
Nakon tog razgovora danima sam razmišljao o svemu što smo prošli: o tatinoj smrti, o svađama zbog nasljedstva, o sitnim inatima koji su postali zidovi među nama. Sjetio sam se kako sam Ivani jednom rekao da mi nije sestra kad me iznevjerila; kako mi ona nikad nije oprostila što nisam bio uz nju kad joj je muž izgubio posao.
Jedne večeri skupio sam hrabrost i napisao joj poruku:
“Ivana, žao mi je za sve što smo jedno drugom rekli i učinili. Znam da si ljuta na mene i imaš pravo na to. Ali ja bih volio da pokušamo opet biti obitelj, makar samo zbog mame i svega što smo prošli zajedno. Ako ikad poželiš razgovarati, tu sam. Tvoj brat Damir.”
Nije odgovorila odmah. Prošli su dani tišine.
A onda, jedne subote popodne, zazvonilo je na vratima. Otvorio sam i ugledao Ivanu s dvoje djece.
“Došli smo ti donijeti ručak… Mama nas je natjerala,” rekla je kroz smijeh koji je skrivao suze.
Pogledali smo se dugo bez riječi. Onda me zagrlila kao nekad davno.
Te večeri sjedili smo za stolom kao nekad u djetinjstvu – nespretni, ali zajedno.
I sad dok ovo pišem iz svog praznog stana pitam vas: Je li moguće oprostiti kad te vlastita krv ostavi? Ili neke rane nikad ne zarastu?