Sjene Prošlosti: Prva Ljubav na Okupljanju Maturanata
“Znaš li ti, Ana, da si mi slomila srce prije trideset godina?” – začula sam glas iza sebe, dubok, ali s onom poznatom toplinom koju sam prepoznavala iako je prošlo toliko vremena. Okrenula sam se naglo, srce mi je preskočilo otkucaj. Davor. Onaj isti Davor zbog kojeg sam tada noćima plakala u svojoj sobi u Mostaru, dok je majka mislila da učim za maturu.
Sala hotela “Jadran” bila je prepuna žamora, starih hitova Olivera Dragojevića i mirisa vina. Svi su se smijali, prisjećali nestašluka iz gimnazije, a meni se činilo da je vrijeme stalo. Davor je stajao ispred mene, s onim blagim osmijehom i pogledom koji je uvijek znao pročitati moje misli. Sijeda kosa i bore oko očiju nisu mogli sakriti onog mladića kojeg sam voljela više od svega.
“Davor… nisam te prepoznala odmah…”, promucala sam, osjećajući kako mi obrazi gore. “Nisam mislila da ćeš doći.”
“Nisam ni ja. Ali znaš kako je – život te nekad vrati tamo gdje si ostavio dio sebe.”
Zastali smo u tišini, dok su oko nas prolazili bivši razrednici i kolege, svi s nekim svojim pričama i teretima. Pogledala sam ga i odjednom su mi navrle slike: naši skriveni susreti na Starom mostu, poljupci u parku Zrinjevac, obećanja da ćemo pobjeći u Zagreb čim završimo školu. Ali onda je došao rat, a s njim i sve ono što nas je razdvojilo.
“Sjećaš li se kad si mi rekla da ne možeš protiv svoje obitelji?” upitao je tiho. “Da tvoj otac nikad ne bi prihvatio nekoga iz druge vjere?”
Osjetila sam knedlu u grlu. Moj otac, tvrdoglavi Hercegovac, nije mogao podnijeti pomisao da mu kćer bude s nekim tko nije ‘naš’. Davor je bio iz miješanog braka – majka Hrvatica iz Širokog Brijega, otac Bošnjak iz Sarajeva. U našoj kući to je bilo nezamislivo.
“Znam…”, šapnula sam. “Ali nisam imala snage boriti se protiv svih. Bila sam dijete.”
“A ja sam bio budala što sam mislio da ljubav može sve pobijediti”, nasmije se gorko.
U tom trenutku prišla nam je Jasna, moja najbolja prijateljica iz razreda, sada profesorica matematike u Splitu. “Ana! Davor! Pa vi ste uvijek bili najljepši par! Sjećate se kad smo vas uhvatili kako bježite s nastave?”
Davor i ja smo se nasmijali, ali osmijeh nam je bio gorak. Jasna nije znala sve – nije znala koliko su suza prolivenih zbog zabranjene ljubavi ostale skrivene između redova mojih starih dnevnika.
Kasnije te večeri, dok su svi plesali uz “Cesaricu”, Davor me pozvao na terasu hotela. More je mirno šumilo ispod nas, a svjetla grada presijavala su se na valovima.
“Ana… Jesi li sretna?” pitao me iznenada.
Zastala sam. Moj muž Ivan bio je dobar čovjek – vrijedan, pošten, nikad nije povisio glas na mene. Imamo dvoje djece, kuću u predgrađu Zagreba, ljetovanja na Braču. Ali nikad nisam osjećala onu vatru koju sam imala s Davorom.
“Jesam… na svoj način”, odgovorila sam iskreno. “A ti?”
Davor je pogledao u daljinu. “Bio sam oženjen. Dvoje djece. Razveli smo se prije pet godina. Život… nije ispao onako kako sam mislio da će biti kad smo sanjali o Zagrebu i slobodi.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Toliko godina prošlo je uzaludno – zbog straha, zbog tuđih očekivanja, zbog granica koje su nam drugi postavili.
“Znaš li…”, počela sam drhtavim glasom, “da sam te godinama tražila u svakoj pjesmi na radiju? Da sam svaku vijest iz Mostara slušala nadajući se da ću čuti nešto o tebi?”
Davor me nježno primio za ruku. “I ja tebe, Ana. Ali život ide dalje. Djeca rastu, roditelji stare… Mi postajemo samo sjene onoga što smo mogli biti.”
U tom trenutku začula sam mobitel – Ivan me zvao da pita kad ću doći kući. Pogledala sam Davora i znala da ne mogu promijeniti prošlost.
“Možda smo trebali biti hrabriji”, rekla sam tiho.
“Možda… Ali možda smo baš zbog toga što nismo bili hrabri sada ovdje – dvoje ljudi koji znaju što znači izgubiti ono najvažnije.”
Vratili smo se u salu među ostale maturante. Davor mi je još jednom stisnuo ruku prije nego što je otišao među svoje prijatelje iz razreda. Gledala sam ga kako nestaje u gužvi i shvatila da neke ljubavi nikad ne nestanu – samo naučimo živjeti bez njih.
Dok sam kasnije sjedila u autu na parkiralištu i gledala svjetla grada kako trepere kroz suze, pitala sam se: Što bi bilo da sam tada imala snage reći “ne” ocu? Da nisam dopustila da me strah vodi kroz život? Možemo li ikada zaista pobjeći od sjena prošlosti ili nas one prate zauvijek?