Vjenčanje iz Snova Pretvorilo se u Noćnu Moru: Kako su Nas Novac i Ponos Podijelili
“Ne mogu vjerovati da ovo radite Adi!” viknula sam kroz suze, gledajući svog supruga Zorana kako sjedi za stolom, šutke zureći u praznu šalicu kave. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali atmosfera je bila teška, zagušljiva od neizrečenih riječi. Ada je stajala pored prozora, drhteći rukama, dok je njezin zaručnik Emir pokušavao smiriti situaciju.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad nam je Ada, naša jedina kćerka, došla s vijestima da ju je Emir zaprosio. Sjećam se njezinog lica, sjaja u očima, dok nam je pokazivala prsten. Zoran ju je zagrlio, a ja sam plakala od sreće. “Bit će to najljepše vjenčanje u Sarajevu!” rekla sam tada, ne sluteći kakav nas pakao čeka.
Prvi problemi pojavili su se kad smo sjeli s Emirovim roditeljima, Jasminom i Senadom, da dogovorimo detalje. “Mi bismo voljeli da svadba bude u restoranu ‘Mala Avlija’,” rekla sam, a Senad je odmahnuo glavom. “Naš Emir je jedini sin. Mi smo planirali nešto veće, hotel Europa.”
Zoran je odmah podigao obrve. “Znate li koliko to košta? Mi nismo bankari.”
Jasmina se uvrijedila. “Nije sve u novcu. Ali Emir zaslužuje najbolje.”
Tog dana počele su prve nesuglasice. Svatko je vukao na svoju stranu. Mi smo štedjeli godinama za Adino vjenčanje, ali nismo mogli parirati Emirovim roditeljima koji su, iako su često pričali o skromnosti, zapravo željeli pokazati status pred rodbinom iz Tuzle i Zagreba.
Ada je pokušavala biti most između nas. “Mama, tata, molim vas… nije važno gdje će biti svadba, važno je da smo svi zajedno.” Ali Zoran nije mogao prijeći preko Senadove arogancije.
“Neka oni plate ako im je toliko stalo do hotela!” rekao je jedne večeri dok smo sjedili sami u dnevnoj sobi.
“Ne možemo to tražiti od njih. To bi bila sramota za nas!” odgovorila sam tiho.
Tako su dani prolazili u prepirkama i šutnjama. Ada se povukla u sebe. Počela je gubiti apetit, nije više dolazila na ručkove nedjeljom. Jedne večeri sam je zatekla kako plače u svojoj sobi.
“Mama, ja više ne znam što da radim… Emir i ja se stalno svađamo zbog vas. On kaže da ga ne poštujete. Ja samo želim mirno vjenčanje…”
Zagrlila sam je i obećala da ću pokušati razgovarati sa Zoranom. Ali Zoran je bio tvrdoglav kao i uvijek.
“Neću dozvoliti da nas ponižavaju! Ako im nije dovoljno ono što možemo dati, neka prave svadbu bez nas!”
U međuvremenu, Senad je izgubio posao u banci. To je dodatno zakompliciralo stvari. Iako su još uvijek glumili bogatstvo pred svima, znali smo da nemaju novca za luksuzno vjenčanje koje su obećali rodbini.
Jedne subote došli su kod nas na kavu. Jasmina je bila nervozna, stalno je pogledavala u pod.
“Mi… imamo problema s novcem,” priznala je napokon. “Ali ne želimo da Emir i Ada pate zbog toga. Možda bismo mogli napraviti manju svadbu?”
Zoran je prevrnuo očima. “Sad kad ste shvatili da nemate para, sad vam odgovara skromnost?”
Senad se naljutio: “Ne morate nam nabijati na nos! I vi ste mogli biti iskreniji od početka!”
Tog dana sve se raspalo. Ada i Emir su otišli bez riječi. U kući je ostala tišina koja me gušila.
Tjedni su prolazili. Ada se sve više udaljavala od nas. Nisam znala kako joj pomoći. Jedne večeri došla mi je u sobu.
“Mama… Emir i ja smo odlučili otkazati vjenčanje. Ne možemo više ovako. Volimo se, ali ovo nas uništava.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Ali… zar ne možemo pokušati još jednom? Zar ljubav nije važnija od novca i ponosa?”
Ada me pogledala kroz suze: “Možda za vas nije…”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Zoran i ja smo prestali razgovarati o svadbi. U kući je vladala hladnoća koju ni najtopliji čaj nije mogao otjerati.
Ponekad sjedim sama u kuhinji i gledam Adinu sliku iz djetinjstva. Pitam se gdje smo pogriješili. Je li vrijedilo izgubiti kćer zbog ponosa i novca? Ili smo svi zajedno zaboravili što znači biti obitelj?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili mi reći gdje sam pogriješila? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne zbog ovakvih stvari?