Kad ti svekar postane cimer: Bitka za mir u vlastitom domu

“Opet nisi zatvorila prozor! Znaš li ti koliko to košta na grijanju?” – grmio je svekar iz dnevne sobe, dok sam pokušavala uspavati našeg sina, Leona. Srce mi je lupalo, ruke su mi drhtale. Nisam znala je li mi teže zbog njegove galame ili zbog pogleda mog muža, Davora, koji je šutio i gledao u pod.

Nisam ni sanjala da će pet mjeseci s mojim svekrom, Stjepanom, biti ovako teško. Prvi dan kad je došao iz Osijeka, s dva ogromna kofera i vrećom punom domaćih kobasica, činilo se kao da će sve biti u redu. “Samo dok mi se kuća renovira, djeco, neću vam smetati,” rekao je, ali već prve večeri je počeo komentirati kako kuham previše slano, kako Leon previše gleda crtiće i kako Davor premalo zarađuje.

Naš stan ima dvije sobe, a Leon je navikao spavati sam. Sad smo ga morali preseliti k nama, a Stjepan je zauzeo njegovu sobu. Prve noći nisam mogla spavati od njegove glasne televizije i stalnog kašljanja. Ujutro sam se probudila iscrpljena, a Davor je već bio na poslu. Stjepan je sjedio za stolom i čitao novine, a kad sam mu ponudila kavu, samo je odmahnuo rukom: “Nisam ja navikao na tu vašu instant kavu.”

Dani su prolazili, a napetost je rasla. Svaki moj korak bio je pod povećalom. “Zašto ne pereš prozore češće? Zašto Leon nosi tako tanke čarape? U moje vrijeme djeca su bila bolje odgojena.” Ponekad sam imala osjećaj da sam gost u vlastitom domu. Davor je pokušavao biti posrednik, ali uglavnom je izbjegavao sukobe. “Znaš kakav je moj tata, pusti ga, proći će,” govorio bi navečer dok sam plakala u kupaonici.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, Stjepan je ušao u kuhinju i počeo prebirati po loncima. “Što je ovo? Opet tikvica? Zar ne znaš skuhati nešto konkretno? U mojoj kući se znalo što je ručak!” Nisam mogla više izdržati. “Stjepane, ovo je moj dom i kuham kako ja želim!” – izletjelo mi je. On me pogledao kao da sam ga ošamarila. “Tvoj dom? Ovo je Davorov stan!”

Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala da odem s Leonom kod svojih roditelja u Vinkovce. Ali nisam htjela ostaviti Davora samog s ocem. Znala sam koliko mu je teško, pogotovo jer je prošle godine ostao bez posla i još uvijek traži stalni posao. Ja radim u vrtiću, ali plaća nije dovoljna za sve troškove. Svekar je često spominjao kako je on cijeli život radio u Željeznicama i kako je sve sam stekao. “Vi mladi danas samo kukate, a ništa ne radite!”

Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom, Leon je slučajno srušio čašu s vodom. Stjepan je skočio i počeo vikati: “Nesposobni ste oboje! Dijete vam je razmaženo!” Davor je napokon puknuo: “Tata, dosta! Ovo nije tvoja kuća!” Nastala je tišina. Stjepan je ustao, uzeo jaknu i izašao iz stana. Leon je počeo plakati, a ja sam osjećala olakšanje i krivnju istovremeno.

Te noći Davor i ja smo dugo razgovarali. Priznao mi je da se osjeća između dvije vatre – želi pomoći ocu, ali vidi koliko mene to uništava. “Ne znam što da radim, Ana. Ako ga zamolim da ode, osjećat ću se kao najgori sin. Ako ostane, bojim se da ću te izgubiti.”

Sljedećih dana Stjepan je bio hladan i povučen. Više nije komentirao moju kuhinju, ali je svima jasno pokazivao da mu nije dobro. Počela sam osjećati sažaljenje prema njemu – star čovjek, ostao bez žene, kuća mu se renovira, a sin mu nije onakav kakvog je zamišljao. Ali nisam mogla zanemariti ni svoje osjećaje – osjećaj da više nemam svoj mir, da svaki dan hodam po jajima.

Jednog jutra, dok sam spremala Leona za vrtić, Stjepan je tiho došao do mene. “Ana… Znam da ti nije lako sa mnom. Nisam navikao biti gost. Ali znaš… kad ostariš, shvatiš da ti više nitko ne treba. Samo da imaš svoj mir. A ja ga više nemam.” Prvi put sam ga vidjela ranjivog. Nisam znala što reći.

Prošlo je još nekoliko tjedana. Davor i ja smo odlučili otvoreno razgovarati sa Stjepanom. Sjeli smo za stol i rekli mu da nam je teško, da nam treba više privatnosti i da bismo voljeli da pronađe privremeni smještaj dok mu kuća ne bude gotova. Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom.

Dva dana kasnije, spakirao je stvari i otišao kod rođaka u Slavonski Brod. Stan je odjednom bio tih, ali osjećaj krivnje nije nestao. Davor i ja smo se zbližili, ali rana je ostala.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla biti strpljivija? Je li obitelj uvijek na prvom mjestu, čak i kad te guši? Može li se mir u kući kupiti kompromisom ili je ponekad cijena prevelika?