Moja kćerka u Versaceu, ja u trenerci s pijace: Jesam li stvarno loša majka?
“Opet si je obukla kao lutku, a sebe ni ne pogledaš u ogledalo!” viknula je mama dok sam pokušavala navući Lejli njezinu novu Versace haljinicu. U dnevnoj sobi mirisala je kafa, ali zrak je bio težak od napetosti. Pogledala sam svoje stare tene i iznošenu trenerku s pijace. Nije mi bilo važno kako izgledam, važno mi je bilo da Lejla ima ono što ja nikad nisam imala.
“Mama, pusti me na miru! Ti nikad nisi razumjela kako je to kad si dijete koje nema ništa posebno. Ja ne želim da Lejla bude ta djevojčica kojoj se smiju jer nosi staru odjeću!”
Mama je uzdahnula i sjela za stol, šutke promatrajući kako češljam Lejline guste smeđe uvojke. Sjećanja su mi navirala – ona zima kad sam nosila bratovu jaknu jer nismo imali novca za novu, ona proslava rođendana kad sam bila jedina bez poklona. Zaklela sam se tada da moje dijete nikad neće osjetiti sram zbog siromaštva.
Ali sada, kad Lejla ima pet godina, osjećam da sam možda pretjerala. Svaki dan nova haljinica, cipelice s mašnicama, torbica s poznatim logom. Ja? Ja sam uvijek u istoj trenerci, kosa mi je stalno svezana u neurednu punđu. Novac koji zaradim na kasi u supermarketu odlazi na Lejlino djetinjstvo iz snova.
“Samo ti kažem, ljudi pričaju. Kažu da si opsjednuta markama, da dijete ne zna ni igrati se u pijesku jer se boji isprljati haljinu!” nastavila je mama tišim glasom.
“Neka pričaju! Neka vide da moje dijete vrijedi!”
Ali istina je da me boli svaki put kad čujem šapat susjeda ili kad me kolegica iz smjene pogleda s podsmijehom. “Gle je, mala joj u Versaceu, a ona nema ni za frizera!” jednom sam čula na pijaci dok sam birala voće. Srce mi se steglo, ali nisam pokazala slabost.
Muž, Emir, sve manje priča sa mnom o tome. “Znaš li ti koliko košta ta haljina? Mogli smo platiti račune za grijanje!” vikao je prošli mjesec kad je stigla kutija iz Italije. “Lejla će prerasti tu robu za dva mjeseca!”
“Ne razumiješ ti to!” odgovorila sam kroz suze. “Ti si imao sve kao mali! Ja nisam!”
On bi samo odmahnuo rukom i izašao iz stana. Navečer bi ležao okrenut leđima, a ja bih gledala Lejlu kako spava u svom ružičastom krevetiću, okružena plišanim igračkama i dizajnerskim dekicama.
Jednog dana, dok smo šetale parkom, prišla nam je Azra, mama iz vrtića. “Jesi li vidjela kako te gledaju druge mame? Misle da si umišljena. Kažu da si zaboravila odakle si došla.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Nisam ja umišljena… Samo želim najbolje za svoje dijete.”
Azra me pogledala sažaljivo. “A jesi li sigurna da je to najbolje? Lejla se ne igra s drugom djecom. Boji se da će joj poderati haljinicu ili isprljati cipele. Djeca joj se smiju jer ne zna preskakati gumu ni penjati se po drveću.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam stare slike iz djetinjstva – ja u poderanim hlačama, ali nasmijana do ušiju na biciklu s prijateljima iz mahale. Jesam li stvarno bila nesretna? Ili sam sada projicirala svoje strahove na Lejlu?
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njom.
“Lejla, voliš li ti svoje haljinice?”
Pogledala me zbunjeno. “Volim… Ali ne smijem trčati s Ajlom i Tarikom jer ću ih isprljati. Oni kažu da sam princeza koja ne zna skakati po lokvama. Mama, mogu li sutra obući trenerku kao Ajla?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Zagrlila sam je čvrsto.
“Naravno da možeš, ljubavi moja…”
Te večeri sjela sam s Emirom i mamom za stol.
“Možda ste imali pravo… Možda sam pretjerala. Samo sam htjela da Lejla bude sretna i ponosna na sebe…”
Emir me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
“Sretna djeca nisu ona koja nose najskuplje stvari, nego ona koja imaju roditelje koji ih vole i razumiju.”
Mama je tiho dodala: “I ona koja znaju skakati po lokvama bez straha od fleka.”
Sljedećih dana pustila sam Lejlu da sama bira što će obući. Prvi put smo zajedno otišle na pijacu i kupile joj šarenu trenerku i gumene čizme. Trčala je po parku s ostalom djecom, smijala se i padala bez straha.
Gledajući je tako slobodnu i sretnu, shvatila sam koliko sam bila zarobljena vlastitim traumama iz djetinjstva.
Ali još uvijek me boli kad čujem komentare: “Vidi sad, mala više nije princeza!” ili “Sad su obje iste – obične!”
Pitam se… Jesmo li mi žene ikad dovoljno dobre majke u očima drugih? I gdje prestaje briga za dijete, a počinje opsesija tuđim mišljenjem?