Moje posljednje ljeto s njima: More, koje nas je razdvojilo

“Lucija, jesi li spakirala sve za djecu? Ne zaboravi ručnike, znaš da Milada uvijek prigovara ako nešto fali!” – muž me gleda dok panično prevrćem ormare, a srce mi lupa kao da idem na suđenje, a ne na more. Već osjećam težinu prošlog ljeta, kad sam na plaži plakala iza suncobrana jer nisam znala kako izdržati još jedan dan s njegovom porodicom.

Prošle godine sve je počelo kao bajka. Teta Milada nas je pozvala u svoj apartman u Vodicama. “Bit će super, svi zajedno kao prava obitelj!” govorila je. Ja sam šutjela, znajući da to znači sedam dana pod istim krovom s njezinim vječnim prigovaranjem, šogoricom Ivanom koja misli da sam nesposobna majka, i svekrvom koja mi broji koliko puta perem suđe.

Prvi dan – već na parkingu drama. “Lucija, nisi dobro parkirala!” viče Milada. “Ako ovako voziš, bolje da ti muž vozi!” Ivan me pogleda s podsmijehom. Muž šuti, gleda u mobitel. Djeca vrište jer žele na plažu. Ja gutam knedlu.

Drugi dan – doručak. “Zašto si kupila ovaj kruh? U Konzumu je bio bolji na akciji!” Milada broji kune, a ja osjećam kako mi obrazi gore od srama. “Nema veze, Lucija nije navikla štedjeti,” dobaci svekrva. Muž opet šuti. Ja jedem u tišini.

Treći dan – more. Djeca skaču, ja pokušavam uživati u suncu. Ivana sjedi do mene i pita: “Jesi li ti sigurna da znaš plivati? Znaš, djeca ti baš nisu sportska…” Pogledam je i poželim joj reći sve što mislim, ali progutam riječi. Milada viče s ručnika: “Lucija, nisi namazala djecu dovoljno! Pogledaj kako su crveni!”

Četvrti dan – financije. “Lucija, možeš li ti platiti večeru večeras? Mi smo jučer platili sladoled.” Znam da nemamo dovoljno, muž je ostao bez posla prije mjesec dana, ali ne želim ispasti škrtica. Plaćam karticom i osjećam kako mi se želudac okreće.

Peti dan – eksplozija. Djeca su prolila sok po stolu. Milada viče: “Ovo je katastrofa! Kod mene se to nikad nije događalo! Lucija, gdje si ti bila kad su ovo napravili?” Muž napokon progovara: “Ajde, mama, pusti Luciju na miru.” Ali prekasno je – ja već plačem u kupaonici.

Šesti dan – šutnja. Nitko ne priča sa mnom. Osjećam se kao uljez u vlastitom životu. Gledam more kroz prozor i pitam se gdje sam nestala ona vesela Lucija koja je voljela putovati.

Sedmi dan – povratak kući. U autu šutimo. Muž mi stisne ruku: “Znam da ti nije bilo lako.” Samo kimnem glavom.

Ove godine Milada opet zove: “Lucija, rezervirala sam apartman! Svi ćemo zajedno!” Osjećam paniku. Muž me gleda: “Možda bi bilo dobro da idemo sami ove godine?” Ali znam da će popustiti pod pritiskom majke.

Sjedim navečer sama u kuhinji i vrtim račune po glavi. Cijene su otišle u nebo, muž još uvijek traži posao, a ja radim dva posla da pokrpamo kraj s krajem. Djeca me pitaju: “Mama, hoćemo li opet na more s tetom Miladom?”

Ne znam što da im kažem. Ne želim im uskratiti more i djetinjstvo, ali ne želim više gubiti sebe zbog tuđih očekivanja i pritisaka. Sjećam se prošlog ljeta i osjećam kako mi se vraća onaj isti grč u želucu.

Jedne večeri skupim hrabrost i kažem mužu: “Ne mogu više tako. Ili idemo sami ili ne idemo nikako.” Gleda me iznenađeno, ali vidi odlučnost u mojim očima.

Sljedeći dan Milada zove: “Lucija, što je s vama? Svi idu osim vas!” Duboko udahnem: “Milada, ove godine ćemo ostati kod kuće. Treba nam malo mira.” S druge strane muk.

Muž me zagrli: “Hvala ti što si rekla ono što ni ja nisam mogao.” Djeca su tužna ali brzo zaborave kad im obećam izlet na rijeku.

Sjedim navečer na balkonu i gledam zvijezde iznad grada umjesto valova Jadrana. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.

Pitam se: Koliko nas još živi tuđe živote samo zato što nas je strah reći ne? Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?