Kad me kćerka zove samo zbog novca: Srce majke između tišine i nade

“Opet ona…” pomislim dok mi mobitel zatreperi na stolu. Broj je poznat, ali svaki put me prođe isti val nelagode. “Halo, mama?” – glas joj je brz, odsječen, kao da žuri završiti razgovor prije nego što ga je i započela. “Marta, dušo, kako si?” – pokušavam unijeti toplinu u glas, ali ona ne odgovara na to pitanje. “Mama, možeš li mi posuditi 300 kuna? Treba mi za stanarinu, znaš da mi kasni plaća. Vratit ću ti čim dobijem.”

Tišina s moje strane traje predugo. Osjećam kako mi se grlo steže. Znam da će, čim joj kažem da ću poslati novac, razgovor završiti. Znam da neće pitati kako sam ja, niti hoće li doći na kavu ove nedjelje. Znam da ću opet ostati sama u stanu koji je prepun njezinih starih stvari, ali bez nje.

Marta je uvijek bila tvrdoglava. Još kao mala, kad bi pala i ogrebala koljeno, nije dopuštala da je tješim. “Pusti me, mama! Sama ću!” vikala bi kroz suze. Odrasla je u Sarajevu, a kad je upisala fakultet u Zagrebu, bila sam ponosna i uplašena istovremeno. Sjećam se dana kad smo zajedno pakirale njezine stvari – ona uzbuđena zbog novog početka, ja skriveno brišući suze dok je nije gledala.

Prvih nekoliko mjeseci slala mi je poruke svako jutro: “Mama, probudila sam se na vrijeme!”, “Mama, danas imam ispit!”. A onda su poruke postajale sve rjeđe. Prvo su nestale one o svakodnevici, ostale su samo one kad joj nešto treba: “Mama, možeš li mi poslati za knjige?”, “Mama, nestalo mi je za režije.” I svaki put sam slala, bez pitanja.

Moj muž Ivan često je govorio: “Ana, moraš je pustiti da odraste. Ne možeš joj stalno biti bankomat.” Ali kako da ne pomognem vlastitom djetetu? Kako da ne odgovorim kad čujem tugu ili strah u njezinom glasu? Ipak, s vremenom sam shvatila – nije to više strah ni tuga. To je postala navika.

Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala u praznu ulicu ispod sebe, zazvonio je telefon. Bila je subota popodne. “Mama, možeš li mi posuditi još 500 kuna? Ovaj mjesec mi je baš teško.” Nisam mogla izdržati više.

“Marta… znaš li ti uopće kako sam ja? Kad si me zadnji put pitala kako mi je? Kad si zadnji put došla kući bez da te molim?” Glas mi je zadrhtao.

S druge strane tišina. Osjetila sam kako joj riječi ne znače ništa ili možda ne zna što bi rekla.

“Mama… znaš da imam puno obaveza… Ne mogu sad o tome.”

“Znači samo kad ti treba novac imaš vremena za mene?”

“Nije tako… Samo… Znaš kako je danas mladima… Sve je skupo…”

Prekinula sam razgovor prije nego što sam izgovorila nešto zbog čega bih kasnije požalila. Plakala sam dugo te večeri. Ivan me zagrlio i šutio sa mnom. Znao je da nema riječi koje bi mogle ublažiti tu bol.

Dani su prolazili u tišini. Nisam joj slala novac taj put. Nisam joj ni pisala. Čekala sam da se javi sama od sebe – možda prvi put nakon dugo vremena.

Prošla su tri tjedna prije nego što me opet nazvala. “Mama… oprosti što nisam zvala prije… Bila sam u gužvi.” Glas joj je bio mekši nego inače.

“Jesi li dobro?” upitala sam tiho.

“Jesam… Samo… Nedostaješ mi ponekad.”

Srce mi je poskočilo od radosti i tuge istovremeno. “I ti meni, Marta.”

Nismo više pričale o novcu taj dan. Pričale smo o njezinom poslu, o kolegama s posla, o tome kako joj nedostaje sarajevska kafa i miris bakinog kolača od jabuka.

Ali idila nije dugo trajala. Već idući tjedan stigla je nova poruka: “Mama, možeš li mi opet pomoći ovaj mjesec?” I opet se sve vratilo na staro.

Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše davala? Jesam li je naučila da ljubav znači stalno pomaganje? Ili sam samo majka koja ne zna reći ne?

Ponekad sanjam da Marta dolazi kući bez najave, s osmijehom na licu i rukama punim cvijeća. Sanjam da sjedimo zajedno na balkonu i pijemo kafu kao nekad, bez žurbe i bez pitanja o novcu.

Ali onda se probudim i shvatim da su to samo snovi.

Jedne večeri, dok sam slagala njezine stare knjige u kutiju za podrum, pronašla sam pismo koje mi je napisala kad je imala deset godina: “Mama, volim te najviše na svijetu! Nikad te neću zaboraviti!” Suze su mi navrle na oči.

Možda još ima nade. Možda će jednog dana shvatiti koliko boli ostavlja iza sebe svaki put kad zove samo zbog novca.

A možda sam ja ta koja treba naučiti pustiti dijete da odraste – čak i ako to znači više boli za mene.

Ponekad se pitam: Je li ljubav majke zaista bezuvjetna? Ili postoji trenutak kada moramo reći dosta – sebi i njima?