Molitva pod teretom: Kako sam izdržala brak u kojem sam bila jedina koja nosi sve

“Ne mogu više, Ivana! Ne mogu gledati kako ti radiš do kasno, a ja sjedim ovdje besposlen!” Dario je bacio šalicu na stol tako snažno da je kava prsnula po stolnjaku. Osjetila sam kako mi srce udara u grlu, ali nisam rekla ništa. Samo sam pokupila šalicu i otišla u kuhinju, gdje sam se naslonila na hladnjak i tiho zaplakala.

Nije uvijek bilo ovako. Kad smo se upoznali na studentskoj misi u Sarajevu, Dario je bio pun života, šala i planova. Oboje smo sanjali o velikoj obitelji, kući na moru i poslu koji volimo. Ali život je imao drugačije planove. Nakon što je Dario izgubio posao u banci zbog restrukturiranja, mjeseci su prolazili, a on nije mogao pronaći ništa. Ja sam radila kao medicinska sestra u bolnici na Rebru, smjene su bile duge i iscrpljujuće, ali nisam se žalila. “Bit će bolje,” govorila sam sebi svake večeri dok sam umorna ulazila u tramvaj broj 4.

Prve godine bez njegovog posla bile su teške, ali podnošljive. Imali smo nešto ušteđevine, a Dario je povremeno radio sitne poslove za prijatelje. No, kako su mjeseci prolazili, njegova energija je nestajala. Počeo je kasno ustajati, povlačiti se u sebe, a ja sam osjećala kako se zid između nas diže sve više. Moja mama, Marija, često mi je govorila: “Ivana, ne možeš ti biti i žena i muž u kući!” Ali nisam htjela odustati od njega. Vjerovala sam da će se izvući.

Jedne večeri, nakon još jedne iscrpljujuće smjene, došla sam kući i zatekla Darija kako sjedi u mraku. “Opet nisi ništa našao?” pitala sam tiho. On je samo odmahnuo glavom. “Ne traže više nikoga mog profila. Sve je preko veze ili za mlade bez iskustva…”

Te noći nisam mogla zaspati. Ustala sam i otišla u dnevni boravak gdje sam kleknula pred malu ikonu svete Ane koju mi je baka ostavila. Počela sam moliti: “Bože, daj mi snage da izdržim još jedan dan. Daj Dariju vjeru da može ponovno stati na noge.” Suze su mi tekle niz lice dok sam šaptala riječi koje su bile više vapaj nego molitva.

S vremenom su se problemi samo gomilali. Računi su stizali, a ja sam morala birati hoću li platiti grijanje ili kupiti meso za ručak. Dario je postajao sve nervozniji, a ja sve umornija. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko nije oprao suđe, tko je zaboravio kupiti kruh. Jednom me optužio da ga gledam s prezirom jer ja radim a on ne. “Nije istina!” viknula sam kroz suze. “Samo želim da pokušamo zajedno!”

Moja sestra Ana nudila mi je pomoć: “Dođi kod mene u Mostar na vikend, odmori malo od svega.” Ali nisam mogla otići – osjećala bih se kao da ga ostavljam na cjedilu. Umjesto toga, svake večeri bih molila još jače. Počela sam odlaziti na misu prije posla i paliti svijeću za Darija.

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Glavnom kolodvoru, prišla mi je starija žena s krunicom u ruci. “Dijete drago, vidim ti tugu u očima. Ne zaboravi – Bog nikad ne daje teret koji ne možemo nositi.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Ali ni vjera nije uvijek bila dovoljna da ublaži bol svakodnevnice. Kad bi Dario ponekad popio previše piva s prijateljima iz kvarta i vratio se kući kasno, osjećala sam bijes i nemoć. Jedne večeri sam mu rekla: “Dario, ne mogu više sama! Ako ne želiš zbog mene, pokušaj zbog nas!” On me samo pogledao praznim pogledom i otišao spavati.

Najgore je bilo kad su mi iz bolnice ponudili prekovremene sate – znala sam da ću biti još manje kod kuće, ali trebali smo novac. Počela sam osjećati kako nestajem – kao žena, kao supruga, kao osoba. Jedino što me držalo bila je molitva.

Jednog jutra, nakon još jedne besane noći, sjela sam za kuhinjski stol s kavom i pogledala Darija koji je šutke gledao kroz prozor. “Dario,” rekla sam tiho, “ako ne možeš zbog sebe, pokušaj zbog mene. Ja više ne mogu sama.” On me pogledao prvi put nakon dugo vremena s nekom tugom i rekao: “Ivana, bojim se da sam te iznevjerio.”

Tada sam shvatila – nije samo on izgubio vjeru u sebe; i ja sam izgubila vjeru u nas. Ali nisam mogla odustati bez borbe. Te večeri smo zajedno otišli na misu prvi put nakon dugo vremena. Držali smo se za ruke dok smo molili Oče naš.

Nije bilo čudo preko noći – Dario nije odmah našao posao niti su naši problemi nestali. Ali nešto se promijenilo – počeli smo razgovarati iskreno o svojim strahovima i nadama. Ja sam naučila tražiti pomoć kad mi treba; on je počeo volontirati u Caritasu dok ne pronađe posao.

Danas još uvijek nije lako – ali više nisam sama pod teretom. Naučila sam da vjera nije bijeg od problema nego snaga da ih izdržiš.

Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene šuti pod istim teretom? Koliko nas moli u tišini za snagu koju ni same ne znamo da imamo?