Između molitve i računa: Kako sam s mamom preživjela najteže dane
“Ne mogu više, Lejla! Ne mogu!” viknula je mama, tresući rukama račun za struju. Sjedila sam na rubu starog kauča, pokušavajući zadržati suze. U stanu je mirisalo na vlagu i stari kruh, a vani je kiša neumorno lupala po prozoru. Bio je studeni, hladan i siv, a grijanje nismo palile već danima.
“Mama, molim te, smiri se. Naći ćemo način. Znaš da uvijek nekako uspijemo,” pokušala sam je umiriti, iako ni sama nisam vjerovala u te riječi.
Moja mama, Azra, bila je žena koja je cijeli život radila u tekstilnoj tvornici u Zenici. Kad je tvornica propala, ostala je bez posla, a otac nas je napustio kad sam imala deset godina. Od tada smo bile same. Preselile smo u Zagreb, misleći da će nam tu biti lakše. Ali Zagreb nije bio grad snova, nego grad računa, neplaćenih stanarina i stalnog straha od ovrha.
“Lejla, kako ćemo platiti ovo? Pogledaj!” pokazivala je na hrpu papira na stolu. “Struja, voda, stanarina… A ti radiš za minimalac u onoj pekari!”
“Znam, mama. Ali… možda mogu uzeti još jednu smjenu. Ili… možda da prodamo ono zlato što nam je ostalo?”
Mama je šutjela, gledala kroz prozor, a oči su joj bile pune suza. “To je zadnje što imam od tvoje nene. Ne mogu, Lejla. Ne mogu više gubiti.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: miris neneinog bureka, zvuk ezana s džamije u selu, mamina ruka na mom čelu kad sam bila bolesna. Sjetila sam se kako je uvijek govorila: “Bog nikad ne ostavlja one koji vjeruju. Samo moli, Lejla. Moli i bit će dobro.”
I tako sam molila. Prvi put nakon dugo vremena, kleknula sam na stari tepih i tiho šaptala: “Bože, pomozi nam. Daj mi snage za mamu. Daj nam svjetlo u ovom mraku.”
Sljedećih dana život je bio rutina: ustajanje u pet, rad u pekari, povratak kući s ostatcima kruha za večeru. Mama je pokušavala naći posao, ali tko će zaposliti ženu od 55 godina bez škole? Ljudi su nas izbjegavali, kao da je siromaštvo zarazno.
Jednog dana, dok sam slagala kifle u pekari, ušla je starija gospođa. “Dijete, imaš li možda viška kruha?” pitala je tiho. Pogledala sam je i prepoznala isti strah u očima kakav sam viđala kod mame. Dala sam joj dvije štruce i komad pite. “Neka vas Bog blagoslovi, dijete moje,” rekla je i otišla.
Te večeri sam mami ispričala što se dogodilo. “Vidiš, Lejla, nisi sama u ovoj borbi. Svi mi nosimo svoj križ. Samo što neki bolje skrivaju svoje rane.”
Počele smo zajedno moliti svaku večer. Mama je čitala iz Kur’ana, ja bih šaptala svoje želje i strahove. Iako se ništa nije mijenjalo izvana, nešto se promijenilo u nama. Postale smo jače, povezanije. Više nismo plakale zbog računa, nego smo tražile rješenja.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj, prišla mi je susjeda Ivana. “Lejla, čula sam da traže čistačicu u školi u kvartu. Nije puno, ali je sigurno. Hoćeš da te preporučim ravnateljici?”
Srce mi je poskočilo. “Molim vas, Ivana, bila bih vam jako zahvalna!”
Taj posao nije bio glamurozan, ali bio je spas. Mama je počela čistiti školu, a ja sam radila duže u pekari. Prvi put nakon dugo vremena, mogli smo platiti sve račune na vrijeme. Kupile smo i malu tortu za Bajram, prvi put nakon godina.
Ali život nije bajka. Mama je jednog dana pala na stepenicama škole i slomila ruku. Opet su došle brige: bolovanje, manja plaća, novi troškovi. Sjedile smo u bolnici, a ona je šaptala: “Lejla, ne boj se. Bog nas nije doveo ovdje da nas ostavi.”
Nakon svega, shvatila sam da nas vjera nije spasila od problema, ali nam je dala snagu da ih preživimo. Naučila sam da nije sramota biti siromašan, sramota je odustati od sebe i onih koje voliš.
Danas, kad sjedim s mamom za stolom i dijelimo tanjur graha, osjećam zahvalnost. Nismo bogate, ali imamo jedna drugu i vjeru da će sutra biti bolje.
Ponekad se pitam: Koliko nas još ovako živi, u tišini i stidu? Zašto se sramimo svojih borbi kad nas one čine ljudima? Možda će netko pročitati moju priču i osjetiti da nije sam.