Kad ti život okrene leđa: Priča o Lejli, samohranoj majci iz Sarajeva
“Ne možeš više ovako, Lejla! Sramotiš nas pred cijelom mahalom!” vikao je otac dok su mu ruke drhtale od bijesa. Stajala sam na pragu naše stare kuće u Hrasnom, stežući ruku svog četverogodišnjeg sina Amara. Majka je šutjela, gledala kroz mene kao da sam duh. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je hladnoća – ne ona sarajevska zimska, već ona što ti se uvuče pod kožu kad shvatiš da si ostala sama.
“Babo, nemam gdje! Amar nema gdje!” glas mi je pucao, ali nisam plakala. Suze su mi odavno presušile.
“Trebala si misliti prije nego što si ga rodila bez muža! Sad idi, snalazi se!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam s Amarom izlazila iz dvorišta. Komšinica Azra je stajala na prozoru, šaptala nešto mužu. Znam šta su govorili – svi su znali moju priču. Lejla, ona što je ostala trudna s onim Adnanom iz Grbavice, pa je on nestao čim je čuo za dijete. Nije bilo mjesta za mene među “poštenim” ženama.
Prvih nekoliko noći spavale smo kod prijateljice Selme. Njena mama me gledala s mješavinom sažaljenja i straha – kao da sam zarazna. “Lejla, znaš da te volim, ali babo mi ne bi dozvolio da ostaneš duže…”
Našla sam sobicu u staroj zgradi kod pijace Ciglane. Zidovi su mirisali na vlagu i prošle živote. Amar je pitao: “Mama, kad ćemo opet kod nane?” Nisam imala odgovor.
Dani su prolazili sporo. Radila sam sve što sam mogla – čistila stubišta, prala prozore po tuđim stanovima, nosila kese starijima iz komšiluka. Novca je bilo taman za hljeb i mlijeko. Kad bi Amar zaspao, sjedila bih na podu i gledala kroz prozor u svjetla grada, pitajući se gdje sam pogriješila.
Jednog dana srela sam Adnana na tramvajskoj stanici. Bio je s nekom ženom, smijali su se. Pogledao me kao stranca. “Adnane… Amar te pita svake noći gdje si.”
Samo je slegnuo ramenima: “Nisam ja tražio ovo. Ti si odlučila roditi.”
Te riječi su me slomile više nego sve očeve psovke. Vratila sam se kući i dugo gledala Amara kako spava. Obećala sam sebi da ću biti i otac i majka.
Godine su prolazile. Amar je rastao, a ja sam radila sve više – čistila kancelarije po noći, danju prodavala povrće na pijaci. Ljudi su me gledali s visine, ali nisam marila. Najteže mi je bilo kad bi Amar došao iz škole i pitao: “Mama, zašto nemam tatu kao ostali? Zašto me djeca zadirkuju?”
Jedne večeri došao je kući uplakan: “Rekli su mi da sam kopile! Mama, šta to znači?”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla: “Ti si moje dijete, najvrijednije što imam. Niko nema pravo da te vrijeđa zbog mojih grešaka.”
Ali istina je boljela. U Sarajevu svi znaju sve – ili misle da znaju. Komšinice su šaptale iza leđa: “Jadna Lejla, sama s djetetom… Ko zna šta je radila.”
Ponekad bih srela oca na pijaci. Prolazio bi pored mene kao pored praznog zida. Majka bi mi krišom ostavila vrećicu sa supom ili džemom pred vratima. Nikad nije rekla ni riječ.
Jedne zime Amar se razbolio – visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Nisam imala novca za lijekove. Očajna, otišla sam kod oca.
“Babo, molim te… Amar je bolestan. Treba mu lijek.” On me gledao dugo, oči su mu bile crvene.
“Nisam ja tvoj bankomat. Sama si birala svoj put.”
Tad sam prvi put poželjela nestati. Ali nisam mogla – Amar me trebao.
Selma mi je posudila novac za lijekove. Provela sam noć uz Amara, moleći Boga da mu bude bolje.
Proljeće je donijelo novu nadu – dobila sam posao spremačice u jednoj školi na Grbavici. Plata nije bila velika, ali bila je sigurna. Amar je bio ponosan: “Moja mama radi u mojoj školi!”
Jednog dana direktorica škole me pozvala u kancelariju: “Lejla, vidimo koliko se trudiš. Hoćeš li probati raditi i u biblioteci?” Pristala sam bez razmišljanja.
Počela sam čitati knjige koje su ostale nakon radnog vremena – prvi put nakon godina osjetila sam da vrijedim nešto više od tuđih pogleda i osuda.
Amar je završio osnovnu školu s odličnim uspjehom. Na priredbi za Dan škole stajao je pred svima i rekao: “Moja mama je moj heroj.” Plakala sam pred cijelom salom.
Godinama kasnije otac se razbolio. Majka me nazvala: “Lejla, babo te treba…” Otišla sam u bolnicu – bio je slab, oči su mu bile pune kajanja.
“Oprosti mi… Nisam znao bolje…”
Držala sam ga za ruku dok je umirao. Nije bilo lako oprostiti, ali jesam – zbog sebe i Amara.
Danas živimo skromno ali mirno. Amar studira medicinu; kaže da želi pomagati drugima jer zna kako boli kad nemaš nikoga.
Ponekad se pitam: Da li smo mi žene uvijek krive za tuđe grijehe? Koliko još mora proći da društvo prestane suditi onima koji samo žele preživjeti?